Tragač za životom i životnim istinama, poštovalac lijepog stiha i toplih njegujućih emocija, zaljubljenik u magiju života, pjesnikinja iz Novog Sada Beisa Romanić, porijeklom iz Banje Luke, dosad je objavila četiri knjige.
Njena posljednja knjiga poezije "Vreme posle vremena" samo je nastavak začete emocije u iskrenom dugu i ushitu proživljenog.
Pjesme se podudaraju s licem ovog svijeta i reflektuju njen odnos prema ljudima, stvarima i događajima.
Aveti iz tame
"Imala sam utisak da se sukobljavam s avetima koje su iskakale iz tame, ne ostavljajući moj um ravnodušnim.
Svaki stih je luč, svjetlost koja je bljesnula svom snagom u mojim očima, u mojoj duši", kazala je Beisa Romanić u razgovoru za Fenu.
Za knjigu poezije "Vreme posle vremena", Romanić ističe da u svome narativu nosi vrijeme koje mjeri osjećaj, spoznanja i poeziju. Naslov nosi duboku filozofsku i poetsku simboliku, samim tim naglašava i zrelu životnu dob autorice.
"Prva spoznaja ukazuje na promišljanje o prolaznosti, o vremenu koje se na neki način iscrpjelo; kad se vrijeme ne mjeri kalendarom, niti satom nego unutrašnjim trajanjem, sjećanjem, tišinom i duhovnim mirom.
Drugi sloj tumačenja naslova se odnosi na metafizičko vrijeme, koje postoji poslije stvarnosti u vječnosti umjetnosti ili duši.
Tada vrijeme postoji kroz riječ, pjesmu i misao, ono što prevazilazi smrt i prolaznost tijela. Treći ugao tumačenja je moje lično iskustvo gdje se svakodnevne brige povlače i ostaje čista suština postojanja, mjerljivo samo emocijom.
Tri ciklusa
Naslov je duhovno nadilaženje granica života, to je vjera da misao traje kad se sve ostalo zaustavi", naglasila je on.
Knjigu je autorica podijelila u tri ciklusa - buntovnih, posvećenih i ljubavnih pjesama, gdje snažno osjeća sebe ili gdje sebi govori o sebi u iskrenom duhu i ushitu proživljenog.
"Osjećam se prisutnom i cjelovitom, kao tišina u hramu kad si potpuno odan sebi i kad misao i svoje srce ne prodaješ radi komfora i ovosvjetske ugodnosti, uvučena u ljušturu iskrenosti bez maske i opreza.
Knjigu 'Vreme posle vremena' sam doživjela kao lični test, na sve što se u meni i oko mene zbiva, osećajući jakost duha u svakoj misli i napisanom retku i sopstvenom intuiciji. Posvetila sam je sinovima i mojim unucima. Sav svoj stvaralački zanos i talent okrećem prema sebi, puštam slobodno u eter", ističe Romanić.
Pisati je počela rano. U srednjoj školi imala je zapažene radove koje je čitala na javnim skupovima, zadržavajući pri tom za sebe ličnu intimu po sveskama i u dnevnicima zabilježenu, duboko zaključana u sebi
Vjetar u leđa bio joj je školski drug Mersad Rajić, Banjalučanin koji živi u Kanadi, ubjedivši je da se ohrabri i objavi prvu knjigu - "Život je kaleidoskop".
Inspirisana rodnim gradom, u toj knjizi punoj emocija naglasila je utjecaj vojvođanskih pjesnika posebno Miroslava Mike Antića, kojeg Beisa Romanić posthumno naziva kumom svoje knjige. Neke od pjesama su iz vremena kad je autorica živjela u Banjaluci, a većina je nastala u Novom Sadu.
Jaka poruka
Potom objavljuje "Dečju odu mira-Medina", podstaknuta migracijama u svijetu, posebno bolom i patnjom djece kao žrtava nehumanosti.
"Oda mira" nosi jaku poruku. Zapravo to je apel djece, nama odraslima, kako bi po njihovoj emociji trebalo da izgleda svijet. Treća knjiga - 'Tamo iza duge' je poezija i proza u, kako je kazala Romanić, divnoj sinesteziji sa maestrom Salimom Ljumom iz Tuzle, koji joj je dozvolio korištenje njegovih umjetničkih slika.
"Knjige sam promovirala kroz nastupe, na poetsko-muzičkom programu 'Mostovi prijateljstva' sa vrsnim književnicima, uglavnom u Novom Sadu i Banjoj Luci", kazala je ona.
Za Beisu Romanić knjiga je otvaranje svjetova u njoj, njen duhovni rad, trud u samoći i razgovor sa sobom. Knjiga u njoj otvori nepoznate puteve, donosi mir, uvodi u svijet razigranosti koja oslobađa zarobljeni um.
"Knjiga je moja ljubav upletena u magiju riječi, to je izražavanje sebe na lirsko-epski način koja podstiče, razvija maštu, hram je i hodočašće moje duše. U njoj je ocrtana nebeska dubina, u koju sam zagledana.
Tu počivaju naše tajne, agape (božanska ljubav), naše strpljenje, naša radost, bol i praštanje. U knjizi letiš između racionalnog i iracionalnog, između dodira i onog što zamišljaš. To su mostovi između sjećanja i zaborava, naprosto spajanje tjelesnog i duhovnog u sebi koje ti se samo otkriva kao oseka i plima duše i cjelokupnog života", naglašava Romanić.
Nadahnuće pisanja
Smatra da se u prirodi iznalaze lirski subjekti, koji pokreću duh i daju agense i nadahnuće pisanja.
"Priroda je lijek koji pomaže da volimo, da osjećamo i da stvaramo. Pisanje je dar božiji, talent u kojem sve postaje rečeno i nedorečeno.
U svakoj knjizi se odražava životni ciklus, ima svoju stvaralačku konstantu. Pisanje nosiš u sebi, kao klicu života koja ima autentičnost. U knjizi si kapetan svoga broda, određuješ svoj pravac i nalaziš svoju luku.
Nadahnuće dolazi kao talas, podstaknuto iskrenom emocijom koju čekaš da se pokrene u umu. Prolaziš kroz razne faze, koje utječu i na promjenu stila kojeg često mijenjaš. Pisanje je izazov duše, a pjesme pronađu mene u esenciji svoga sazrijevanja.
Pisanje je čežnja za ljepotom, slušanje tišine u sebi kojoj daješ formu i koja često preraste u vrisak, jauk. Pjesme ti daju krila", poručuje Romanić.