Igrao je Željezničar jednom sa Slavijom. I tu bijaše Dženan Zajmović. Nekakav igrač koga poslije ruglu izvrnuše.
Ali, Admir Adžem (dugo boljeg i korisnijeg trenera u Želji nije bilo) sasluša Feđu Dudića i promovira ga da igra u Želji...
Tad je Feđa bio niko i ništa.
Izgubi se Zajmović u međuvremenu, ali ne lezi vraže. Zovnu njega Feđa Dudić da zabije pobjednički gol ne Rudaru Prijedoru, ne Želji, nego AEK-u. Smiješnoj jednoj ekipi koja ima 500 puta veći budžet od bilo koja bh. ekipe...
To je vis a vis Dudića.
Starije generacije su se klele u BMV (Bajević, Marić, Vladić), i od tad je prošlo pola vijeka. Ostao je u međuvremenu samo Semir Tuce, bog fudbala. I to je prošlost.
Poslije toga Velež izgubi stadion, onaj jedan, da mu ne spominjemu ime, šutao trofeje... no prođe neko vrijeme i Rođeni procvjetaše. Rođeni su sada in. Jedino što postoji su Rođeni!
Znate li šta je Velež sad?
Velež je simbol istine, pravde, ljubavi i - prkosa.
Ovaj novinar bio je prije dvije godine na utakmici Velež - Olimpik i ista je ova atmosfera bila kao sinoć. U prvoj ligi FBiH.
Puna ljubavi, sreće, prkosa.
I bio je tu svaki koji je zaposjeo Grbavicu sinoć.
Nikad nijedan tim nije odigrao bolju utakmicu u Evropi kao Velež sinoć. I nebitno, da je bilo i 67:0 za AEK bilo bi isto, opet bi se ponos širio na sve strane.
I ako vam padne napamet da kažete da je slučajnost, da je ovo, da je ono... sjetite se šta je Velež, jedno lijepo živo biće, proživio. Pakao i golgotu, izgubio stadion... I shvatite da će se kad tad vratiti svima sve ono što misle da neće.
A onda svi vi koji volite Velež odajte priznanje prvo Upravi majstorskoj, a onda jednom velikom, posvećenom majstoru - Feđi Dudiću.
A mi obični... šta da kažemo osim: Svaka vam svima čast. Legende ste! Ljeto je vaše.
Rođeni su u modi!
