Masakr u Srebrenici, čija se 30. godišnjica obilježava danas, smatra se najgorim ratnim zločinom u Evropi od Drugog svjetskog rata.
U roku od nekoliko dana, počevši od 11. jula 1995. – u četvrtoj i posljednjoj godini rata u Bosni – milicije bosanskih Srba ubile su više od 8.000 bosanskih muslimanskih muškaraca i dječaka pred očima besposlenih vojnika Ujedfinjenih naroda, tvrdi njemački Bild.
Ugledni njemački medijh u nastavku navodi:
Masovne egzekucije
Iako je puni opseg masakra tek kasnije izašao na vidjelo, svijet je mogao pratiti etničko čišćenje i pripreme za masovno ubistvo u stvarnom vremenu na televiziji.
Više od 8.000 muškaraca i dječaka pogubljeno je u masovnim egzekucijama oko Srebrenice u roku od nekoliko dana 1995. Sedmicama kasnije, stvari žrtava još su uvijek bile nagomilane uz cestu.
BILD rekonstruira vječnu sramotu Evrope, potpuni neuspjeh međunarodne zajednice, koja je dopustila da se genocid dogodi - uprkos svim zavjetima "nikad više".
Na početku bosanskog rata 1992. godine, jedinice bosanskih Srba opsjedale su mali, pretežno muslimanski grad Srebrenicu.
Smješten je u dolini na sjeveroistoku zemlje, u dolini rijeke Drine, samo 15 kilometara od granice sa Srbijom.
Kako bi spriječili pad opkoljenog grada, Ujedinjeni narodi proglasili su ga "zaštitnom zonom" u aprilu 1993., s 400 vojnika UN raspoređenih kako bi osigurali sigurnost stanovništva.
Međutim, preopterećeni vojnici UN nisu se mogli zaštititi ni sami.
Balkanski mesar
Početkom jula 1995., trupe komandanta vojske bosanskih Srba Ratka Mladića (sada 83-godišnjaka), poznatog i kao "Balkanski mesar", zauzele su nekoliko položaja "Zaštitnih snaga" (Unprofor) i uzele 30 nizozemskih mirovnjaka UN za taoce.
Politički vođa bio je vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić (80).
Također je naredio blokadu svih konvoja UN-a za pomoć Srebrenici, što je rezultiralo nestašicom hrane i lijekova u gradu.
Destog jula započelo je granatiranje grada, 11. jula 1995. Mladićeve trupe zauzele su Srebrenicu, a srpski tenkovi ušli su u centar grada. U tom trenutku u Srebrenici je živjelo otprilike 42 000 ljudi.
Osvajači su brzo počeli razdvajati stanovništvo po spolu.
Ženama i maloj djeci obećan je siguran prolaz za bijeg u 100 kilometara udaljenu Tuzlu - prva laž, jer su mnogi bili pod vatrom ili su ih vojnici silovali putem.
Pokušali pobjeći
Muškarci i dječaci vojnog uzrasta (od 16 do 65 godina), međutim, bili su zarobljeni. Mnogi su isprva uspjeli pobjeći u okolne šume, dok veća kolona pokušava pronaći sigurnost u Tuzli.
Žene i djeca bježe s malo stvari. Ukrcavaju se u autobuse pod budnim okom vojnika bosanskih Srba. Grad Tuzla, udaljen 100 kilometara, postaje utočište za izbjeglice.
Hiljade prestrašenih Bošnjaka bježe u bazu UN u Potočarima, nadajući se pomoći.
Okružuju vozila UN-a, pa čak i penju se na njih. Međutim, mirovnjaci UN-a jasno daju do znanja da za njih ne mogu učiniti ništa više. Očito se boje za vlastite živote.
Mirovnjaci prepustili ljude sudbini
Nizozemski mirovnjaci UN-a boje se, prije svega, za vlastite živote. Kada postane jasno da neće biti zračne podrške NATO-a, prepuštaju ljude njihovoj sudbini.
Nizozemske mirovne snage UN-a ("Dutchbat") ne pružaju otpor jer tražena zračna podrška NATO-a ne stiže. Nevjerovatno, nizozemskom komandantu UN-a, Thomasu Karremansu, rečeno je da je koristio pogrešan obrazac za svoju prijavu.
Nizozemci na kraju postaju saučesnici Srba, predajući im sve ljude koji su pobjegli u njihovu bazu (s izuzetkom osoblja).
Trenutak kada general Mladić nazdravlja poniženom zapovjedniku Karremansu postaje simbol kukavičluka međunarodne zajednice.
Sve do 12. jula Mladić se ponašao kao da se muslimanski stanovnici nemaju čega bojati od njegovih ljudi ako napuste grad. Čak je pred kamerama obećao da će svi biti sigurni.
Pred svojim ljudima govorio je sasvim drugačije:
"Srpskom narodu na poklon"
"Ovaj grad dajemo srpskom narodu kao dar. Konačno je došlo vrijeme da se osvetimo Turcima."
Najniža točka njegovog lažljivog pojavljivanja u prostorijama UN, okružen mirovnjacima tupih lica - potapšao je po obrazu dječaka koji je došao po vodu za svog djeda i dao mu čokoladu.
Ubrzo nakon toga, kada se kamere isključe, Mladić će nadgledati ubistvo 8.000 muškaraca i dječaka.
Dječak je preživio rat.
"Imao sam osamgodina i nisam znao šta se događa nii ko je Ratko Mladić“, kasnije će Izudin Alić (38) reći novinaru AP-a.
Otac, čije je tijelo pronađeno tek nakon rata, pokopan je na Memorijalnom groblju Potočari – vrlo blizu bivše UN-ove baze srama.
Masovna ubistva započela su 13. jula.
Zatvorenici su ukrcavani u kamione i prevezeni na mjesta pogubljenja. Istovremeno, konvoj muškaraca za Tuzlu kroz teritoriju pod srpskom kontrolom postao je smrtna zamka za mnoge.
Hiljade su okupljene na pojedinim mjestima, poput nogometnog stadiona u Novoj Kasabi, i strijeljane jedan po jedan s rukama vezanim na leđima.
Jedan poljoprivrednik kasnije će ispričati da je u okolnim šumama bilo „više leševa nego drveća“...