U jednoj drugoj stvarnosti, Mario Jardel bi danas bio spominjan uz bok Ronalda, Romarija ili Rivalda. Imao je sve – instinkt pred golom, hladnokrvnost i statistiku zbog koje su defanzivci širom Evrope strepili. No njegova priča nije slavlje karijere, već opomena.
Jardel je počeo kao mladi razbijač mreža u brazilskim velikanima Vasco da Gama i Gremio, ali pravi procvat doživio je u Evropi. U Portu je postigao 130 golova u 125 utakmica, u sezoni 1999/00 bio je najbolji strijelac Lige prvaka, a dvaput je osvajao Zlatnu kopačku Evrope.
Igrao je i za Galatasaray, a zatim zablistao u Sportingu iz Lisabona, gdje su ga navijači obožavali. Samopouzdanje mu nikad nije manjkalo – tvrdio je kako bi danas, s tržištem kakvo je postalo, vrijedio između 150 i 200 miliona eura.
Ali onda je uslijedio transfer u Bolton. Iza kulisa, počeo je njegov pad.
Tamna strana slave
Život van terena ubrzo je postao labirint iz kojeg nije znao izaći. Smrt oca, problemi majke s alkoholizmom i vlastiti osjećaj praznine doveli su ga do ovisnosti. „Drogirao sam se, koristio kokain i pao u depresiju. Mislio sam da mi se ništa ne može dogoditi, ali sam bio u zabludi,“ iskreno je priznao godinama kasnije.
Predozirao se 2002. godine. Sedam dana, kako sam tvrdi, bio je budan pod utjecajem droge. "To nije primjer koji treba slijediti. Misliš da si nepobjediv, a zapravo toneš.“
U zadnjoj trećini karijere proputovao je svijet – Argentina, Španija, Kipar, Australija, Bugarska, Saudijska Arabija. Za 17 nastupa u Saudijskoj Arabiji dao je 18 golova, potvrdivši da je instinkt golgetera ostao, iako je tijelo već posustajalo.
Karijeru je završio 2011. godine. Ukupni bilans ostaje nevjerovatan: 451 gol u 608 utakmica – prosjek od 0.74 gola po meču, brojke koje bi i danas izazvale divljenje.
Život nakon golova
Danas, Mario Jardel više nije prisutan u svijetu fudbala. Povremeno se pojavi u medijima – ne kao fudbalski analitičar, već kao glas koji upozorava na opasnosti koje donosi slava bez stabilnosti.
Redovno posjećuje psihijatra. Kako sam kaže – „ne da se liječi, već da ne bi ponovo pao.“
Iako je njegova karijera mogla imati potpuno drugačiji završetak, Jardel je preživio ono što mnogi nisu – vlastite demone. I sada, u tišini daleko od reflektora, pokušava ostati čovjek koji je naučio reći: "Ne drogi."