U zemlji nakaradnih vaga za izdaju, najveći je izgleda problem s kim se slikao Aca Lukas, ali ne i s kim se slikao Naser Orić. Okupljanje ''neprijatelja'', koje je uobičajeno i redovno druženje onih koji nisu obični smrtnici u ovoj mrtvoj zemlji, ulovljeno na fotografiji izvučenoj za plitke osvete, preraslo je u još jedan politički okršaj.
U njemu se šaketaju dvojica ljubitelja mikrofona i dodaju političkoj baruštini još malo prljavštine, a omamljenim glasačima još malo zabave umjesto odgovora na pitanja koja nitko ne fotografira.
Političke škole blokada
Za to vrijeme, ne prestaju blamaže u onom svijetu na koji nema utjecaj sluh dvojice zakačenih ega. Bosna i Hercegovina, po tko zna koji put, ukopala se na mjestu i pokazala da su sve političke škole kroz koje su prošli krojači naših sreća kao najvažniju lekciju imale onu o blokiranju.
Blokiranje je, naime, jedini politički instrument kojim se služe oni koji se još uvijek imaju obraza zaklinjati da čine sve za svoj narod, a onda svom narodu šaptati kako čine sve protiv drugih naroda. I na to bi se mogla svesti definicija Bosne i Hercegovine koja se isprosipala sa svojim definiranjem i praktičnim pokazivanjem suživota.
Onaj tko sve blokira, na svim stranama koje kukaju o blokadama, najveći je igrač u ime svojeg stada, a ono što ostaje iza podignutih repova, hrana je za one koji još uvijek vjeruju da se može nešto maknuti s mjesta.
O bilo kakvom micanju, pomicanju i primicanju govori se tek na nekim drugim govornicama i nitko od političkih aktera, a u stvari običnih i izobličenih glumaca, nema političke mudrosti i ljudske hrabrosti prostrti na kakav domaći stol kartu svih nesklada ove zemlje i iskreno predložiti da stvari krenu naprijed.
Bez snage volje i želje
O Bosni i Hercegovini priča se izvan njezinih granica i svima je pun kufer kuknjave kako je dosta da drugi govore o nama i potrebi da se domaćim snagama prepusti sudbina ove zemlje u njegovane ruke. Čujemo galame kako se o našoj sudbini govori za nekim stranim govornicama, a onda se potrči govoriti preko granice o nama.
Kad se predaju mikrofoni u naše granice, kad se upali lampica u našem studiju, domaće snage nemaju snage, volje i želje, a ni proračunskih koristi, da se sjedne, dogovori, preustroji, približi suživotu i oživi umrtvljena tvorevina.
U našim granicama se zašuti o idejama, rješenjima, voljama i željama da se zemlji u kojoj još uvijek nadgledaju provedbu mira skinu okovi i da suživoti ne budu tereti nego poticaji da se, ovakvi kakvi jesmo, različiti i slični u isto vrijeme, uputimo prema nekim normalnijim svjetovima. Dok ih još ima.
Pregrijavanje od nadmoći
Kad sjednemo za svoje stolove, mozgovi se valjda pregriju od pohlepe i nadmoći pa nitko ne spominje ni R od rješenja, ni Ž od želje da se učini makar B od bolje Bosne i Hercegovine ili U - može i malo da ne bi pobjesnjeli detaljisti - od uljuđene zemlje.
Zato se svi svim silama, s velikim S, trude da B u blokadama bude što veće i da B u busanju u prsa bude ogromno pa se onda i P od patriotizma povećava iako nas vodi u 3P od nepovrata.
To što licemjeri rade ovoj državi, bez obzira živjeli u njoj, govorili o njoj izvan njezinih granica ili u granicama koje oslikavaju u kakvom jadu živimo, skupo nas košta. Sve smo dalji jedni od drugih i ispričavamo se samo kad smo daleko od onog tko je uvrijeđen. Umišljeni da smo važni i da ne treba slušati i osluškivati druge, ne shvaćamo svijet oko sebe i zatvaramo oči pred činjenicom da je krajnje vrijeme da se u ovoj kući sjedne za stol i da se o njezinim sobama progovori iskreno.
Sva krečenja koja licemjeri s figama u džepovima skupo naplaćuju od naroda, koji ne vide da ih se ne vodi nigdje nego na dno i sve dalje jednih od drugih, uzaludna su, i bit će tako dok su vage za izdaju jednake vagama za patriotizme ili dok nestane svega što se pojede iza podignutih repova.