Sead Halilagić je bio nekadašnji fudbaler Željezničara, Vojvodine i Bešiktaša. Upravo u turskom klubu Halilović je ostavio dubok trag ali i dubok ožiljak zbog kojeg će vječno ostati upamćen u historiji ovog kluba.
Halilović se nedavno u razgovoru za Mondo prisjetio tog događaja:
“Trener je bio Hans-Peter Brigel, nanizali smo 12 pobjeda zaredom i prišli Galati na svega šest bodova šest kola prije kraja. Oni su te sezone gurali dobro u Kupu UEFA i računali smo da će u slučaju poraza dići ruke od prvenstva i posvetiti se finalu sa Arsenalom.
“Sve se odvijalo kako treba, vodili smo 1:0 do 82. minuta i onda… Uf! U namjeri da intervenišem, vratio sam loptu golmanu Fevziju i krenuo u stranu da se otvorim za nastavak igre.”
“Odjednom muk. On je zamahnuo i promašio cijeli fudbal. Šok! Svi smo se uhvatili za glavu. Ostalo je 1:1 i Galatasaray je imao otvoren put ka tituli. Dugo nisam mogao da dođem sebi, tim prije što sam te večeri zaslužio epitet igrača utakmice”, rekao je Halilagić.
Nikada nijedan autogol u istoriji turskog fudbala nije izazvao toliko potresa i emocija. Bilo je i posljedica sa tragičnim epilogom.
“Kasnije sam kroz priče autentičnih svjedoka dobijao informacije šta se sve dešavalo tokom, za vrijeme i poslije čuvene utakmice. Jedan čovjek iz Mardena je u momentu kada je lopta ušla u našu mrežu, dobio infarkt i nije mu bilo spasa.”
“Tamo negdje, na drugom kraju Turske, tip je slušao radio prenos i kada je čuo moje ime i reportera koji viče ’gol, gol, gol’, mislio je da je 2:0 za nas, zatvorio je radnju i otišao da slavi titulu.
Tek je uveče na televiziji saznao o čemu je riječ“, pričao je Halilagić i nastavio:
“Desilo mi se da uđem u kafić u Istanbulu, čovjek me startuje i kaže da je jedan od vođa navijača Bešiktaša i da ne zna kako da mi oprosti taj autogol. Ja ga zamolim da sjednemo na piće i pitam ga ima li ženu.”
On kaže da ima i pokaže mi djevojku koja stoji na vratima kao hostesa. Ja ga pitam imaju li djece, kaže ‘dvoje’. Onda ga pogledam u oči i kažem mu najiskrenije, slušaj, ne voliš ti više Bešiktaš od mene.”
“Sa profesijom ‘vođa navijača’ ne možeš da nahraniš ni ženu, ni djecu. Zaposli se, radi nešto, a fudbal neka ti bude samo dodatno zadovoljstvo. Dva dana kasnije, neko me doziva sa druge strane ulice, ja se okrenem i vidim njega.”
“Stoji za frižiderom i prodaje sladoled. To mi je bilo veoma drago bez obzira na izgubljenu titulu osam minuta prije kraja meča“. – završio je Halilović.
