Zemlji u kojoj i savjetnici imaju svoje savjetnike i tako na bezbroj razina neprestano dolaze savjeti. Bosni i Hercegovini, koja ne zna sama kako sa samom sobom i onim u sebi, neprestano se šalju ideje kako da postane normalnija, uređenija i kako da se življenje u njoj ne pretvara u nadmudrivanje onih pored sebe umjesto u korištenje mudrosti na stvarni napredak.
Kriza svih nakupljenih kriza
Svjedoci smo godinama, a pogotovo u posljednje vrijeme kad živimo krizu svih nakupljenih kriza, kako nam izvana dolaze savjeti što bismo mi to trebali učiniti sa sobom i onim u sebi. U silnim savjetovanjima i prosipanjima ideja o uređenju, preuređenju i uljuđenju, na kraj se, umjesto točke, stavlja to kako ipak domaće snage trebaju pronaći rješenje. I tu se stavljaju uskličnik i upitnik. I to po tri.
S druge strane, domaće snage, onemoćale u razumima, podivljale u pohlepama nad proračunima i nedorasle problemima koje su stvorili i savjetnici izvana i mozgovi iznutra, klimnu glavom kako je najbolje da nam se nitko ne miješa u naše poslove. Dovoljno su se, složni su i oni, a i svatko tko s razumom gleda ove naše jade, da su istrošene ideje izvana da smo i sami počeli sumnjati u to svoje unutra. Osim u unutrašnjosti proračunom punjenih džepova.
Onda kad se problemi prostru na stolove ispod kojih su ruke s figama, i kad se prospu rješenja, vidi se da domaći savjetnici ne mogu, ne žele ili ne smiju donijeti rješenje. Pa se onda opet upre molećivi pogled negdje vani da nam netko nešto kaže, da nam se smiluje i gurne nas u kakav takav korak naprijed.
Znaju svi
Sva priča oko Bosne i Hercegovine svodi se na to kako treba pričati. No, oni koji su navikli na šuplje priče, govorenje jednog pred šutljivim mikrofonima, a drugog iza zatvorenih vrata, nikako da nađu sugovornika.
Bosna i Hercegovina nespretan je i nesretan skup monologa u kojem sve strane govore a u kojoj ni jedna strana ne sluša.
Znaju svi što koga muči u ovoj zemlji, znaju svi da ovako ne ide, znaju svi da se ljudima polako otvaraju oči pred stvarnosti. Ako ne zbog razuma, onda zbog pogleda u novčanike i činjenicu da se, bez obzira je li uz novčanice bila i članska iskaznica, sve teže živi.
Znaju svi i da se treba razgovarati. Međutim, biranje sugovornika je malo veći problem. Osim što više ne znamo tko vlada u državi, pa je jedino sigurno tko konce drži u malim sredinama, ne znamo ni tko je spreman iz monologa prijeći u slušanje i dijalog.
Zapeli smo
Stotine prijedloga za bolje ovoj zemlji prošlo je kroz usta i uši upravljača našim životima i stotine njih su odbijeni jer niti jedna strana nije vidjela u prijedlozima poboljšavanje života onog pored sebe, nego pogoršanja svojeg života. I sve to bez obzira što stoji u pravilima po kojima funkcioniramo i što se kome daje a drugome ne oduzima.
Zapeli smo ponovno, kao i u svakoj pripremi za kampanju u mucanju spremnosti da se krene u razgovore. Zapeli smo isto tako u različitim viđenjima stvarnosti pa se politika svela na mijenjanje partnera kao čarapa i izigravanje povjerenja i nepoštivanja dogovora i vraćanja usluga.
Svjedočimo kako jedni žele pričati, kako drugi žele pričati ali ne s prvima i kako treći ne žele pričati ni s kim osim sa samima sobom. Za to vrijeme, silne pričalice, ne znaju braniti svoje stavove činjenicama pa se lupeta po govornicama kao o cijenama i kvalitetama na neuređenim tržnicama.
Napadači ne znaju potkovati svoje napade, a oni koji se brane ne znaju odgovoriti i svo vladanje ovom zemljom svelo se na cjenkanje iako nitko u rukama ne drži proizvod u kojeg vjeruje i za koje ima valjane papire.
Snaga države
Neshvatljivo je da se mjesecima već natežemo oko prazne priče da je država jaka a da joj se ne pika snaga na svakom koraku i nad svakim jednako. Neshvatljivo je da se uvijek u razgovorima tvrdi da netko pretjeruje a da je se svjesno da je onaj ''donji'' ustvari u pravu i da onaj ''gornji'' pretjeruje u svojoj gluhoći.
Tisuće se puta zagalamilo o ljepoti zemlje u kojoj su ljudi pošteni, obdareni humorom i najgori po sebe. Tisuće se puta izbljuvala priča kako mi stoljećima živimo jedni pored drugih, a nikada se nije prihvatila činjenica da jedni druge, ma koliko bili blizu, ne čujemo i ne želimo čuti.
Zato se onda čudimo kad nas zasipaju kao komarce uz prljave rijeke savjetima kako da se dovedemo u red pa se onda još više iščuđujemo kako su nas ti savjeti doveli tamo gdje jesmo.
Jer, budimo realni, lakše je domaćim savjetnicima i savjetovanima reći da su pogriješili stranci nego da smo mi vječito nabijeni na svoje greške i da uživamo u boli koju nam nabijanje nanosi. A bol netko i dobro naplati. I izvana, i iznutra.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta