Kad god se Brad Pitt pojavi na crvenom tepihu ili bilo gdje javno, društvene mreže preplave komentari o njegovom izgledu: “Kako mu uspijeva?”, “Izgleda bolje nego ikad”, “On zaista ne stari!” Njegov stil je besprekoran, ali fokus je ipak na njegovom licu koje kao da prkosi vremenu.
Ako neko i spomene botox, lasere ili "dobru ruku", to se radi s dozom diskretnog divljenja. Bez šoka, bez ismijavanja – potpuno suprotno od načina na koji se piše o ženama.
Zadnjih godina čak i ozbiljni mediji su počeli nagađati: je li riječ o genetici, savršenoj njezi, ili ipak o estetskim intervencijama? Ipak, pitanje je uvijek upakovano u komplimente. Nema prozivanja, nema javnog razapinjanja.
Za porređenje, pogledajmo kako se piše o ženama: Demi Moore? Medijski linč. Lindsay Lohan? Histerija i teorije. Anne Hathaway? Analize i sumnje. Svaka promjena se secira, upoređuje i komentariše. I sve to praćeno ružnim "prije i poslije" kolažima.
Kod Brada Pitta? Njegovo starenje je "šarmantno", podočnjaci su nestali jer "zdrav život", jagodice su izraženije jer "muževnost". Čak i kada se spomene facelift – to je znak mudrosti i samosvijesti, ne očaja.
Dakle, muškarcima se dozvoljava sve – starenje i korekcije – i niko ne traži objašnjenje. Ženama, ni jedno ni drugo. Ako stare prirodno – "odustale su". Ako se podvrgnu zahvatima – "više ne liče na sebe".
Brad Pitt je simbol te dvostruke igre. Naš Benjamin Button. Ne zato što se "pomlađuje", nego zato što mu se to ne zamjera. Ako je radio tretmane – bravo, zna šta radi. Ako nije – čestitke na genetici. U oba slučaja, heroj.
Problem nije u tome što Brad Pitt (možda) ide na tretmane – nego u tome što to niko ne problematizira. Dok se od žena očekuju priznanja, pa i izvinjenja, muškarci prolaze neopaženo. Njihovi tretmani su "diskretna elegancija". Njihov izgled – mit.
Možda je vrijeme da priznamo – i Brad ima svog estetičara. I to nije sramota. To je pravo. Samo da ne zaboravimo – nije isto za sve.