"Moje dubioze" zbirka je priča Brane Jakubovića, jednog od osnivača "Dubioza kolektiva" internacionalno najuspješnijeg bh. benda koji već dvije decenije nastupa na velikim i važnim festivalima i u dvoranama od Evrope, Sjeverne i Južne Amerike do Australije.
Brano u svojoj knjizi intimne priče i doživljaje pripovijeda na nepretenciozan i duhovit način, ujedno svjedoči o razvoju "Dubioze kolektiva", ali govori i o preko dvadeset godina zbivanja na bosanskohercegovačkoj, regionalnoj i međunarodnoj muzičkoj sceni.
Ovo je zvanična najava prve knjige jednog od naših najpopularnijih muzičara, a Brano je u ekskluzivnom intervjuu za Raport otkrio šta mu je donijelo iskustvo pisanja, govorio je o svijetu u kojem živimo, o planovima "Dubioze kolektiv" te šta se desi kad čovjek dođe u poziciju da ga život dovede na liticu na kojoj piše THE END.
Htio sam da se još jednom ispričam sa svojim starim
Posljednji mjeseci kod Vas protiču u znaku knjige "Moje dubioze", ustvari njene promocije. Kako ljudi na terenu reaguju na intimne priče iz Vašeg života?
Zadnjih mjesec dana radimo promocije knjige "Moje dubioze" u zemljama našeg govornog područja. Meni se sviđa što se promocije dešavaju uglavnom na mjestima koje nisu tipične za promociju knjige. Obišli smo i nekoliko sajmova knjiga u regionu, ali i mjesta poput pubova, trgova, parkova i mostova. Sviđa mi se ta opuštena atmosfera, jer izbjegavamo uštogljene promocije na kojima uvaženi autor nešto jako ozbiljno kenja. Ovako se okupi raja, malo pričamo o knjizi, malo se zajebavamo, a često se i zasvira.
Što se tiče reakcija ljudi na knjigu, najčešća povratna informacija je da čitaoci uglavnom kažu da ih nasmije i rasplače u isto vrijeme, ali i da ih podsjeti na njihove doživljaje. Najvažnije mi je to što ljudi kažu da ih knjiga podstakne da nazovu svoje roditelje odmah poslije čitanja. Knjiga je posvećena mom ocu koji više nije sa nama, pa mi je drago da je ispalo da je ideja knjige potreba da malo više pažnje posvetimo roditeljima koje često zaboravimo u svakodnevnoj trci za dnevnim obavezama.
Kako je biti pisac u BiH?
To ne bih znao reći, jer se zaista ne ložim da sam pisac. Ove priče koje su knjizi pisane su u formi nekog mog dnevnika koji originalno nije ni bio namijenjen čitaoacima.
Koliko je za Vas pisanje ljekovito u procesu prihvatanja i prerađivanja nekih teških i izazovnih životnih momenata koje ste imali?
Ko što već rekoh, priče sam pisao u vidu dnevnika koji je meni služio kao utjeha. Dnevnik kroz koji sam htio da se još jednom ispričam sa svojim starim. Da se u nekom imaginarnom razgovoru nas dvojica sjetimo različitih događaja kroz koje sam prolazio u životu, a stari je uvijek bio tu negdje oko mene. Pratio je sve što radim, pomagao koliko je mogao i uvijek bio tu za savjet i razgovor.
Je su li Vas "Dubioze" povukle da razmišljate možda da nastavite sa pisanjem knjiga?
Za sada nemam namjeru da glumim pisca, ali ko zna možda ako uspijem dobaciti neke starije godine, pa u penziji uhvatim da pilam po tastaturi.
Nije slučajno da su riječi fašizam i faširanje toliko slične
Nedavno je "Dubioza kolektiv" objavila akustičnu verziju pjesme BLKRCZM. Kažu neki da je to jedini način da se preživi ova surova stvarnost.
Postoje dva bolikurcizma koji funkcionišu paralelno u isto vrijeme. Jedan je bolikurcizam u kojem ljudi sve lakše odustaju i prepuštaju svoju sudbinu budalama koji vole da se listaju na izbornim listama. Drugi bolikurcizam je, zbog prekomjernog konzumiranja i uticaja društvenih mreža, onaj koji je neophodan da bi bili u stanju da to sve bar na momenat isključimo da bi shvatili da postoji i onaj realni život van ekrana.
Studenti u Srbiji nosili su i transparente sa "Dubiozinim" stihovima, a grupa je početkom godine u znak podrške odgodili objavljivanje pjesme. Koliko su Srbija i BiH i dešavanja u njima danas povezane ili nisu? Gdje se sve to skupa kreće?
Mi smo kao komšije i dvije male kulture na periferiji Evrope usko povezani i usmjereni jedni prema drugima. Volio bih da je u tim odnosima više razuma a manje brzogoreće lažne ideologije na nacionalistički pogon. Nadam se da će nove generacije naći put ka razumu i prevazići zamke i nagazne mine koje im generacije prije njih uporno postavljaju u nadi da će ovaj dugogodišnji sukob trajati vječno. Mlade generacije svih zemalja regiona čeka borba protiv lokalne ali globalne politike koja nas vodi direktno u mašinu za mljevenje biračkog i topovskog mesa. Studenti u Srbiji čini mi se shvataju da nije neki prosperitet u životu biti dio faširane mase. Izgleda da nije slučajno da su riječi fašizam i faširanje toliko slične.
Kakvi su aktuleni planovi "Dubioze kolektiv"? Koliko na Vas i na grupu utiče sve ovo što se u svijetu dešava? Na svim stranama se talasa.
Trenutni plan je pokušati ostati normalan, pokušati ostati čovjek u svijetu koji diktiraju siledžije, psihopate i globalni ratni zločinci kojima smrt stotina hiljada djece i ljudi koji umiru od gladi ne predstavljaju ništa više od zabavnog globalnog monopola. Već dvadeset godina gdje god da sviramo pričamo o tome da dolazi vrijeme u kojem se neće desiti europeizacija Balkana nego balkanizacija Europe. Eto i to vrijeme dođe. Čini mi se da će i građani Evrope vrlo brzo na svojoj koži osjetiti kako je bilo biti Bosanac devedesetih ili Palestinac danas.
Sve ono za šta sam bio uvjeren da je najvažnije na svijetu postane trivijalno...
Jeste li od onih očeva koji za svoju djecu žele budućnost van BiH?
Za svoju, ali i za svu djecu želim budućnost. Geografska dužina i širina nisu važne dok god imaju normalne uslove za nastavak vrste. Ono što im ostavljamo u nasljedstvo nije neka budućnost.
Vi s porodicom živite podalje od Sarajeva u Zabrđu. Šta bi se trebalo desiti da se vratite u grad?
Već se desilo. Djeca su porasla pa je dnevna migracija prema gradu u vidu treninga, sekcija, škole i još sto različitih interesa i potreba pretvorila nas dvoje roditelja u taksi službu koja radi 24 sata dnevno. Preselili smo se nazad u grad i gle čuda, odjednom nam se otvorio termin za zajedničku jutarnju kafu u koja je sada postala obavezna. Taj sat vremena, taj dio života više ne damo nikome.
Na koncu na čemu ste zahvalni u svom životu?
Za početak zahvalan sam što sam živ uopšte poslije svega što mi se desilo u zadnje 3-4 godine. Kada čovjek dođe u poziciju da ga život dovede na liticu na kojoj piše THE END i kada pogleda dole, toliko se nagne da jedva, na prstima ostane i ne padne, tada se svi prioriteti promjene i sve ono za šta sam bio uvjeren da je najvažnije na svijetu postane trivijalno, a sve ono što sam uzimao zdravo za gotovo odjednom postane centranla tačka. Dječje vesele oči koje se naziru kroz preduge šiške, važnije su od svih profesionalnih dometa i ambicija koje nas putem omađijaju.