Dok se „Stranger Things“ polako kreće ka svojoj dugo iščekivanoj finalnoj epizodi, period do završnice pete sezone može djelovati beskonačno. Ponovno gledanje starih epizoda u potrazi za tragovima pomaže, ali pomažu i slične serije koje zadovoljavaju istu potrebu, a da pritom ne pokušavaju kopirati original, piše Collider.
Ako tražite nešto što dijeli ljubav serije „Stranger Things“ prema „pronađenoj porodici“ (found family), vladinim tajnama i čudovištima koja naginju ka body-horroru, ali sve to filtrira kroz haotičniji i siroviji objektiv, Netflix već ima odgovor. Taj odgovor je „The Imperfects“, kratkovječna, često zanemarena serija koja djeluje kao „podivljali mlađi brat“ serije „Stranger Things“. Glasnija je, čudnija i daleko manje zainteresovana za savršen sjaj ili nostalgiju, ali upravo to je čini idealnom za „bindžovanje“ dok čekate povratak u Hawkins.
U centru priče su troje mladih ljudi čiji se životi iz korijena mijenjaju nakon što im eksperimentalna genska terapija podari nekontrolisane transformacije u čudovišta: Abbi postaje stvorenje nalik sukubi koje se hrani žudnjom, Juan se pretvara u zvijer inspirisanu Čupakabrom, a Tilda postaje sirena čiji glas ubija.
Zajedno pokušavaju ući u trag naučniku odgovornom za njihovo stanje. Poput „Stranger Things“, serija spaja žanrovske uloge sa intimnim razvojima likova. Čudovišta ovdje nisu samo prijetnje koje treba poraziti, već fizičke manifestacije traume i gubitka kontrole. Razlika je u tonu, dok „Stranger Things“ horor uokviruje kroz nostalgiju, „The Imperfects“ prihvata apsurdnost svoje premise. Stvorenja su groteskna, nekad tragična, a nekad namjerno luckasta.
Ono što osvježava kod ove serije je njena opuštenost s fizičkim transformacijama. „Stranger Things“ koketira s tjelesnim hororom (poput Vecninih žrtava), ali se obično povuče prije nego što stvari postanu previše intimne. „The Imperfects“ se ne povlači. Scene transformacija traju dugo, a bol je vidljiv. Čudovišta žive pod kožom likova, što seriji daje identitet bliži stripovskom hororu nego kalibrisanom blockbusteru.
Obje serije istražuju mračne organizacije i neetičke eksperimente, ali „The Imperfects“ uklanja onaj spilbergovski sjaj. Institucije su ovdje surove, predatorske i birokratski okrutne. Likovi nisu djeca koja otkrivaju skriveni svijet, već odrasli ljudi koje je slomio sistem koji im je obećao pomoć.
„The Imperfects“ funkcioniše ne zato što imitira svog „starijeg brata“, već zato što istražuje slične teme iz potpuno drugog ugla. Serija ima samo jednu sezonu od deset epizoda, što znači da je možete „progutati“ za vikend bez potrebe za proučavanjem masivne mitologije.
Netflix je možda krenuo dalje, ali ova serija ostaje podsjetnik da ne mora svaka serija biti besprijekorna da bi bila efektna. Dok se „Stranger Things“ priprema za svoj posljednji naklon, njen neobuzdani mlađi brat i dalje čeka u ćošku da bude otkriven.