Četrdeset godina nakon katastrofalne eksplozije reaktora u nuklearnoj elektrani Černobil, izolovane šume u zoni isključenja, preopasne za ljude, postale su dom vukovima koji ondje ne samo da opstaju, nego i napreduju.
Nova genetska studija otkriva da se ovi vukovi možda prilagođavaju životu uz stalnu izloženost zračenju, razvijajući jedinstvene osobine koje bi mogle biti ključne za njihov opstanak, piše Science Alert.
Život u radioaktivnoj divljini
Nakon nesreće 26. aprila 1986. godine, područje oko elektrane u blizini ukrajinskog grada Pripjata postalo je zabranjeno za život.
Zona isključenja Černobilske nuklearne elektrane u Ukrajini i Državni radioekološki rezervat Polesje u Bjelorusiji, koji zajedno pokrivaju 4200 kvadratnih kilometara, pretvorili su se u neku vrstu radioaktivnog rezervata prirode.
U odsustvu ljudi, divlje životinje su se vratile u velikom broju. U šumama danas žive losovi, srne, jeleni, divlje svinje i čopori pasa koje su za sobom ostavili evakuisani stanovnici.
Ipak, jedna se populacija posebno ističe. Prema popisu životinja iz 2015. godine, dok je brojnost većine vrsta slična onoj u nezagađenim rezervatima u regiji, “brojnost vukova je više od sedam puta veća”.
Genetski potpis otpornosti
Kako bi otkrili zašto populacija vukova cvjeta, tim naučnika predvođen evolucijskim biolozima Carom Love i Shaneom Campbell-Statonom sa Univerziteta Princeton pokrenuo je istraživanje.
Godine 2024. ušli su u zonu isključenja i prikupili uzorke krvi od nekoliko vukova. Za poređenje su uzeli uzorke vukova iz Bjelorusije, gdje je zračenje niže, te iz američkog Nacionalnog parka Yellowstone, gdje je ono na uobičajenom nivou.
Analiza je pokazala da se kod černobilskih vukova 3180 gena ponaša drugačije u odnosu na druge populacije. Kada su te podatke uporedili s ljudskim genetskim podacima o raku, otkrili su da su 23 gena povezana s tom bolešću aktivnija kod černobilskih vukova.
Ključno je da su ti isti geni povezani s boljim stopama preživljavanja kod nekih oblika raka kod ljudi, a najbrže evoluirajuće regije genoma nalazile su se upravo u genima povezanim s antitumorskim odgovorom kod sisara.
Dva moguća mehanizma preživljavanja
Naučnici vjeruju da je genetski profil černobilskih vukova oblikovan dugotrajnom, višegeneracijskom izloženošću zračenju. Ove životinje žive u radioaktivnom okruženju i hrane se biljojedima koji pasu zagađene biljke, što dovodi do akumulacije zračenja u njihovim tijelima. Međutim, još uvijek nije potpuno jasno kako im genetika pomaže.
“Moguće je da unutar populacije postoji genetska varijacija koja nekim jedinkama daje veću otpornost ili izdržljivost na zračenje. U tom slučaju, one i dalje mogu obolijevati od raka, ali to možda ne utiče na njihove funkcije u istoj mjeri kao kod jedinki izvan zone isključenja”, objasnio je Campbell-Staton.
Druga mogućnost je stvarna otpornost: “Moguće je da se jednostavno bolje nose s tim opterećenjem. Ili da, uprkos izloženosti zračenju, ne obolijevaju od raka u tolikoj mjeri.”
Pouke za ljudsku medicinu
“Sivi vukovi nude izuzetnu priliku za razumijevanje efekata hronične, niskodozne, višegeneracijske izloženosti jonizirajućem zračenju zbog njihove uloge u ekosistemu”, rekao je Campbell-Staton.
Istraživači se nadaju da bi njihova otkrića mogla imati i praktičnu primjenu u humanoj medicini.
Istraživanje je prvi put predstavljeno 2024. godine na konferenciji, a sada se priprema za objavu u naučnom časopisu.
“Počeli smo sarađivati s onkolozima i kompanijama koje se bave istraživanjem raka kako bismo bolje protumačili ove podatke. Pokušavamo otkriti postoje li razlike koje bi mogle ponuditi nove terapijske ciljeve za liječenje raka kod ljudi”, zaključio je Campbell-Staton.