Radiotelevizija Bosne i Hercegovine (BHRT) ovih dana prolazi kroz najtežu krizu od osnivanja ovog javnog servisa koji je tokom proteklih skoro 81 godinu mijenjao naziv, ali je uvijek imao kontinuitet emitiranja koji je sada ugrožen.
Ciljane političke opstrukcije i dugogodišnji problemi u BHRT-u doveli su do dugovanja prema Evropskoj radiodifuznoj uniji, neplaćenih poreza, doprinosa i drugih obaveza koje dosežu desetine miliona maraka.
Jasno je da je postojala namjera SNSD-a i HDZBiH da se državni javni servis dovede u ovu situaciju, u kojoj prijeti gašenje signala BHRT-a, jer njima smeta sve sa državnim predznakom.
Kriza BHRT-a je kriza države
To treba reći otvoreno i jasno jer ovdje je riječ o svjesnoj političkoj odluci da se onemogući svako institucionalno djelovanje u vezi s BHRT-om. I zato je važno podsjetiti da ovo nije samo kriza jedne medijske kuće.
Kriza BHRT-a je kriza države i ogledalo njenog institucionalnog nedjelovanja i političke neodgovornosti. Jer BHRT je jedini javni RTV servis na državnom nivou, jedina medijska kuća koja formalno i suštinski pripada svim građanima Bosne i Hercegovine.
Upravo zbog toga godinama je izložena sistemskom iscrpljivanju.
S druge strane Evropska unija jasno i nedvosmisleno traži postojanje javnog servisa, odnosno BHRT-a kao dijela demokratskih i institucionalnih standarda.
To nije preporuka, nego obaveza. Ipak, u BiH svjedočimo apsurdu u kojem je taj evropski uslov poznat, rješenja postoje, ali politička blokada SNSD-a i HDZBiH prolazi bez ikakvih posljedica.
Upravo tu se otvara pitanje odgovornosti međunarodnog faktora, prije svega visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Njegov mandat, definisan Aneksom 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, predviđen je za situacije u kojima domaće institucije ne mogu funkcionisati zbog političke blokade.
A Schmidt to zna i on je ovih dana 'zatrpan' pismima u kojima poslanici i delegati probosanskih stranaka u Parlamentarnoj skupštini BiH apeluju na njega da donese odluku koja će riješiti probleme BHRT-a. Pišu Schmidtu i uposlenici, odnosno Sindikat BHRT-a, ali on se ne oglašava.
Ako blokada BHRT-a nije razlog za djelovanje, šta jeste
Ako gašenje državnog javnog servisa, izazvano svjesnom i dugotrajnom opstrukcijom, ne predstavlja situaciju u kojoj visoki predstavnik treba reagovati, onda se s pravom postavlja pitanje šta uopće jeste takva situacija.
Schmidt je već pokazao da nema problem koristiti ovlasti kada procijeni da su u pitanju međunarodne finansijske obaveze ili rizici koji mogu proizvesti vanjski pritisak, kao što je bio slučaj s 'Viaductom'.
U slučaju BHRT-a nema arbitraže i nema stranog investitora. Ali, ima urušavanja institucije od državnog značaja i ugroženih radnika, a to očigledno, za sada nije dovoljan razlog za intervenciju.
No, Schmidtova šutnja u ovom slučaju nije neutralna. Ona ima konkretne političke posljedice. Ona ohrabruje one koji blokiraju rješenja i faktički normalizira urušavanje institucija i šalje poruku da se jedan od stubova države može gasiti voljom političkih moćnika iz SNSD-a i HDZBiH, bez reakcije i bez odgovornosti.
Zašto Schmidt šuti i čega se plaši
Stoga se i javnost sve glasnije pita, čega se Schmidt tačno plaši i zašto ne reaguje? Da li se možda plaši političke konfrontacije sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem, čije stranke godinama blokiraju svako rješenje za Radioteleviziju Bosne i Hercegovine?
Ili visoki predstavnik, uprkos formalnim ovlastima, nema političku podršku međunarodnih partnera da 'presiječe' pitanje koje je od suštinskog značaja za državu? Javnost ima pravo znati odgovore na ta pitanja.
Posebno je zabrinjavajuće što su sudovi u BiH više puta donosili presude u korist BHRT-a, potvrđujući njegovo zakonsko pravo na prihod od RTV takse i na potraživanja prema drugim javnim RTV servisima, uključujući RTRS.
Međutim, ni sudske presude se ne provode. Njihova sistemska opstrukcija jasno pokazuje da problem BHRT-a nije samo finansijski ili proceduralni, već duboko politički i institucionalni.
Jer, kada se ne poštuju zakoni i pravosnažne sudske odluke, tada više nije riječ samo o krizi jedne medijske kuće, već o svjesnom urušavanju pravnog poretka i same države.
Upravo zato, izostanak reakcije visokog predstavnika dodatno produbljuje krizu i stoga Schmidt duguje javnosti barem objašnjenje zašto ne djeluje.
Još više, duguje odluku kojom bi deblokirao rad javnog servisa i zaštitio instituciju koja je jedan od temelja državnosti Bosne i Hercegovine. Sve drugo ostavlja prostor za nagađanja da se šutnjom, svjesno ili ne, saučestvuje u gašenju BHRT-a.