Savezništvo između BiH i Hrvatske, te američka vojna podrška Hrvatima uspjeli su zaustaviti rat. SAD se i danas angažuju na Balkanu, a to mora jače činiti i Evropa, smatra Christian Schwarz-Schilling, prenosi Deutsche Welle.
Krajem jula ove godine je engleski list Guardian objavio članak pod naslovom "Bill Clinton pushed 'appeasment' of Serbs after Srebrenica massacre". Novinar Julian Borger je u njemu iz javno dostupnih dokumenata Clintontove digitalne biblioteke o američkoj politici prema Bosni i Hercegovini zaključio kako su se tadašnji američki predsjednik i njegov tim bili vrlo odlučni da zaustave rat (1992 - 1995) u toj bivšoj jugoslavenskoj republici.
Prema navodima Borgera, Clinton je od tadašnje bosanske vlade predvođene muslimanskim vodstvom odmah nakon genocida u Srebrenici htio zatražiti da se odrekne dijela teritorija u korist bosanskih Srba. U strateškom dokumentu naslovljenom "Endgame" se spominjala i mogućnost podjele po etničkoj liniji uključujući "razmjenu teritorija" i referendum o otcjepljenju područja koji su kontrolirali Srbi u roku od dvije do tri godine.
No ako se dokument "995-07-20A, NSC Paper re Bosnia Endgame Strategy" pažljivije pročita, može se uočiti jedan puno složeniji kontekst. Clintonovi savjetnici su pokušali prikazati s kojim se sve mjerama može ostvariti mir u BiH. Pritom upada u oči da su njihovi prijedlozi sadržavali i razmatranje opcija koje su postajale još puno ranije. Već 1993. godine je Lord David Owen, glavni evropski pregovarač, predlagao puno radikalniju podjelu BiH. Je li predsjednik Clinton sam analizirao "Endgame" i procijenio da je ovaj strateški dokument dobar? To ne stoji u članku Juliana Borgera i generalno se o tome ne zna ništa. Šta se, dakle, dogodilo, nakon genocida u Srebrenici, a prije pregovora u Daytonu, piše DW.
Ključni dogovor u Splitu
Velika Britanija se i dalje nije htjela miješati u bh. politiku, nego je željela nastaviti pregovore nakon Srebrenice u istom stilu kao i do tada - unatoč činjenici da su se srpski napadi nastavljali, čime je mogućnost da srpske snage potpuno osvoje zemlju postajala sve izglednija, i unatoč tome što se u Bihaću nazirala nova katastrofa.
Mir nije ostvaren ustupcima koje je u svom članku spominjao Julian Borger, već konferencijom u Splitu.
22. maja 1995. godine su, naime, u tom gradu na jadranskoj obali, sastali predsjednik BiH Alija Izetbegović i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman te u jednoj zajedničkoj deklaraciji najavili vojnu saradnju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tom sastanku sam prisustvovao i ja, autor ove kolumne (Schwarz-Schilling).
Hrvatska vojna ofanziva "Oluja", koja je uslijedila nakon toga (4 - 8. augusta 1995.) donijela je vojnu prekretnicu i bila je jedan od najvažnijih momenata rata u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska vojska je u njoj oslobodila dijelove Hrvatske koje su bili okupirali Srbi, bosanska je oslobodila područja na zapadu Bosne.
"Oluja" je okončala rat između dvije bivše jugoslavenske republike, a ne NATO. "Oluja" je razbila sve sumnje i ograde koje su međunarodna zajednica i NATO imali prema jačem interveniranju u rat - zahvaljujući "Oluji" se ratna situacija potpuno promijenila.
Evropa je ostala pasivna
Za to vrijeme su se NATO, a prije svega Velika Britanija i Francuska snažno zalagali kod Billa Clintona za to da "se zaustave ove protuofanzive, s argumentom da bi one mogle ponukati Veliku Srbiju da napadne s druge strane, što je američki predsjednik odbio" (The Clinton Tapes, 2009, 277).
Ali s bosanskim i hrvatskim vojnim uspjesima su i ova strategija i opcije razmatranje u dokumentu "Endgame" postale suvišne. Bosanski Srbi su došli za pregovarački sto u Dayton. Mogućnost otcjepljenja "Republike Srpske" - dijela Bosne koji je u ratu "etnički očišćen" i u kojem sada žive većinom Srbi - ni u jednom trenutku nije bila opcija koja se razmatrala na pregovorima u tom američkom gradu u kasno ljeto 1995.
Možemo biti zahvalni Clintonu
Koju igru igra Evropa od početka ratova na Balkanu u devedesetima moglo se već vidjeti u maju 1993. Tada je američki predsjednik Clinton poslao svog ministra vanjskih poslova Warrena Chrostophera u Evropu kako bi tamo sa svojim evropskim partnerima razmotrio razrađene planove za intervenciju. No, evropski političari su reagirali odbojno i nezainteresirano.
Tek su savezništvo između Bosne i Hrvatske sklopljeno u Splitu i američka vojna potpora Hrvatima uspjeli zaustaviti rat. Možemo tadašnjem američkom predsjedniku Clintonu samo biti zahvalni da je ova dva naroda shvatio ozbiljno i pomogao im.
Appeasment? Neodrživi prigovor
Clintona sada optuživati za politiku nagodbe i popuštanja (appeasment) Srbima nakon Srebrenice graniči s izvrtanjem prošlosti. Antiamerički intonirani članak u Guardianu danas pomaže u prvom redu vječnim secesionistima kao što je srpski član predsjedništva BiH Milorad Dodik. On je promptno u izjavi koju je dao novinskoj agenciji Srna zatražio da se rehabilitira američka ideja otcjepljenja Republike Srpske.
Činjenica je da je SAD tada, kada Evropa nije htjela djelovati odlučno i dosljedno, pomogao doći do mira. Sjedinjene Države se i dalje angažuju na Zapadnom Balkanu, bez obzira na to što se inicijative poput one aktuelnog posebnog izaslanika SAD-a na Kosovu Richarda Grenella mogu ocijeniti kao kratkoročne i opasne. SAD su bile i ostale jaki saveznik na Zapadnom Balkanu koji pokreće inicijative poput rezolucije američkog Senata donesene povodom 25. obljetnice genocida u Srebrenici - nešto što do sada niti jedna jedina evropska zemlja nije bila u stanju.
A gdje je Evropa? Evropa se i dalje mora jače angažovati na Zapadnom Balkanu kako bi jačala i poticala institucije pravne države, demokratiju i ljudska prava. Članci poput onoga Juliana Borgera povratak su na stari put koji je već za vrijeme ratova na Balkanu vodio u katastrofu.
Guardian bi trebao dovoljno držati do sebe da se ne upušta u ovako traljave pokušaje novog pisanja povijesti, prenio je DW.
Christian Schwarz-Schilling je od 1982. do 1992. bio kao član CDU-a njemački savezni ministar za poštu i telekomunikacije. Iz protesta je zbog stava njemačke vlade prema ratu u Bosni i Hercogovini dao ostavku na funkciju. 2006/07 bio je Visoki predstavnik i posebni izaslanik EU-a u Bosni i Hercegovini.
