Pitanje koje visi nad Teheranom od prvih udara u iranskom ratu sa Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelom je jednostavno: Ko je glavni?
Formalno, odgovor je jasan.
Modžtaba Hamnei preuzeo je ulogu vrhovnog vođe nakon ubistva svog oca, Alija Hamneija, prvog dana rata 28. februara, navodi BBC u analizi.
U sistemu Islamske Republike, ta pozicija trebala bi biti odlučujuća. Vođa ima posljednju riječ o gotovo svemu važnom - ratu, miru i strateškom smjeru države.
Nije viđen u javnosti
Međutim, u praksi je slika daleko mutnija.
Pjredsjednik SAD Donald Trump opisao je iransko vodstvo kao "razjedinjeno" i sugerirao da SAD čeka da Teheran iznese "ujedinstveni prijedlog".
Jedinstvo je svakako bilo na umu iranskih čelnika kada su u četvrtak navečer poslali poruku Irancima na njihove mobilne telefone u kojoj se kaže da "u Iranu ne postoji nešto poput tvrdokorne ili umjerene linije - postoji samo jedna nacija, jedan kurs".
Modžtaba Hamenei nije viđen u javnosti otkako je preuzeo vlast.
Osim nekoliko pisanih izjava, uključujući jednu u kojoj se insistira na tome da Hormuški moreuz ostane zatvoren, malo je direktnih dokaza o njegovoj svakodnevnoj kontroli.
Iranski zvaničnici priznali su da je povrijeđenim u početnim napadima, ali su ponudili malo detalja.
New York Times, pozivajući se na iranske izvore, ove je sedmice objavio da je možda pretrpio nekoliko povreda, uključujući i one na licu koje su mu otežale govor.
Ta odsutnost je važna. U iranskom političkom sistemu, vlast nije samo institucionalna - ona je i performativna.
Rani uzlet
Hamneijev pokojni otac signalizirao je namjeru govorima, doziranim nastupima i vidljivom arbitražom između frakcija. Ta funkcija sada uglavnom nedostaje.
Neki tvrde da Modžabi Hamneiju ratni uzlet jednostavno nije omogućio da uspostavi vlast pod vlastitim uvjetima.
Drugi ukazuju na isvještaje o njegovim povredama i dovode u pitanje je li uopće sposoban aktivno upravljati sistemom.
U svakom slučaju, donošenje odluka čini se manje centraliziranim nego prije rata.
Na papiru, diplomatija sjedi s vladom. Ministar vanjskih poslova Abas Aragči i dalje predstavlja Teheran u razgovorima sa SADm, pod iranskim predsjednikom Masudom Pezeškijanom.
No, čini se da niko od njih ne postavlja strategiju, a njihov autoritet dodatno dovodi u pitanje činjenica da iransku delegaciju predvodi predsjednik parlamenta Mohamad-Bager Galibaf.
Aragčijeva uloga izgleda operativno, a ne vladajuća.
Njegova kratka promjena mišljenja o tome je li Hormuz otvoren ili zatvoren - prvo sugerirajući da je saobraćaj nastavljen, a zatim brzo povlačeći tu tvrdnju - ponudila je rijedak uvid u to koliko malo kontrole diplomatski put ima nad vojnim odlukama.
Pezeškijan se, u međuvremenu, uskladio sa širim smjerom režima bez vidljivog oblikovanja istog.
Smatran relativno umjerenom figurom, do sada je izbjegavao promicanje nezavisne linije.
Zaustavljeni drugi krug pregovora sa SAD u Islamabadu pojačava tu tvrdnju.
Čak i kada su diplomatski kanali otvoreni, čini se da sustav nije sposoban ili ne želi preuzeti obveze.
Proširenje vojnog mandata
Kontrola nad Hormuzom najdirektniji je izvor utjecaja Irana.
Međutim, odluke o njegovom zatvaranju donosi se na Korpusu islamske revolucionarne garde (IRGC), kojeg predvodi Ahmad Vahidi, a ne na diplomatskom timu.
To stvarnu moć stavlja u ruke aktera koji djeluju iza zatvorenih vrata. Za razliku od prethodnih kriza, ne postoji jedna, prepoznatljiva figura koja jasno posjeduje strategiju.
U praksi, čini se da akcije IRGC-a, bilo da se radi o provođenju zatvaranja Hormuza ili napadima na ciljeve širom Zaljeva, određuju tempo krize.
Politički i diplomatski odgovori često slijede, a ne vode.
To ne mora nužno signalizirati slom administrativnih grana. Međutim, sugerira da se operativna autonomija IRGC-a proširila, barem privremeno, u nedostatku jasne političke arbitraže...