Sve do danas činilo se da se neke stvari mogu desiti samo u hollywodskim filmovima. Takve priče, u pravilu, imale su jasnu dramaturgiju, a glavni junak uvijek bi na kraju ostvario zacrtani cilj. Još ako bi panorama njegove pobjede bila sunčana, prozaična i sa kadrovima oceanskih valova, koji udaraju u pješčanu obalu, onda bi to bio zagarantovan kino hit.
Priča o nogometnom uspjehu Bosne i Hercegovine, po svim parametrima dobrog hollywoodskog filma, takva je vrsta priče, jer ne samo da su reprezentativci nacionalnog tima ostvarili plasman na svjetsko nogometno prvenstvo, što je uspjeh ravan čudu, nego svoju drugu utakmicu igraju u Los Angelesu. Hollywood je, igrom sudbine, postao kulisa njihovog nastupa, duga šetnica Venice beacha mjesto, gdje se okupljaju navijači, a nalozi Bosanaca na društvenim mrežama preplavljeni su fotografijama i vidio klipovima snimljenjim na znamentiom Bulevaru slavnih.
Za svakog neupućenog poznavaoca bosanskih političkih prilika zemlja djeluje kao da se nalazi na granici sa Kalifornijom. To je zemlja mladih fudbalera koji ne priznaju autoritete, navijača koji savršeno skladno skandiraju svoje navijačke pjesme i razdraganih lica imunih na tugu i nesreću. Takva slika Bosne i Hercegovine savršen je simulakrum, a čak bi se i tvorac pojma, francuski filozof Jean Baudrillard, zapanjio koliko maštovita i suštinski neistinita može biti jedna misaona kreacija. Sve što se dešava, a povezano je sa uspjehom bosanske fudbalske reprezentacije, mnogo liči na dobro osmišljenu priču nekog vještog hollywoodskog scenarista.
Prvo je, na zgražanje otuđenih evropskih fudbalskih i finansijskih elita, mala Bosna osujetila planove velikih Italijana da se plasiraju na svjetsko prvenstvo. Bio je to podvig kakvi se mogu vidjeti samo u sladunjavim i melodramatičnim hollywoodskim sportskim filmovima. Odmah zatim, na tlu Kanade, u veoma evropskom i šik pomodarski kulturnom Torontu, navijači Bosne i Hercegovine napravili su neviđeni spektakl. Svojim korteom i defileom, sa prepoznatljivim nacionalnim folklorom, skrenuli su pažnju svjetskih medija, a sportski komentatori u sjevernoj Americi začuđeno su postavljali pitanje – odakle dolaze ovi ljudi?
I prvi put nije ih toliko interesovalo da primjete kako je to zemlja, tek prije triesetak godina, izašla iz rata, zemlja teških unutrašnjih podjela i neriješenih političkih sporova. Sada se o Bosni i Hercegovini počelo govoriti kao o zemlji prksonih ljudi i vatrenih navijača, onih koji hladnokrvno stanu na megdan Walesu i Italiji i učine ono što od njih niko ne očekuje – pobijede i plasiraju se na nogometno prvenstvo.
Nisu se do kraja stišale bure oko rezultata i igre Bosanaca sa favoriziranim Kanađanima, a svjetski mediji počeli su pisati o našem selektoru Sergeju Barbarezu. Novinari političkih redakcija pisali su o sukobu SAD-a i Irana sretni što ovog juna Bosna više nije tema njihovog interesovanja, sportski komentatori hvalili su taktiku Zmajeva, a neriješen rezultat sa domaćinom opisivali kao svojevrsnu pobjedu i dobar početak svjetskog prvenstva.
Ali, na čuđenje i jednih i drugih o Bosni i Hercegovini raspilsali su se novinari revijalnih stranica, posebno oni koji prate lifestyle poznatih i događanja u svijetu visoke mode. Njima je pažnju privukao selektor Sergej Barbarez sa svojom elegantnom i odmjerenom pojavom. Savršeno skrojeno retro, dvoredno, odijelo kombinirano sa bijelom majicom i bijelim tenisicama impresionirali su modne komentatore do mjere da su neki počeli pisati kako Bosansci, na svjetsku scenu, donose novi odjevni trend. Odjednom, ne samo da se Bosna počela doživljavati kao zemlja susjedna Kaliforniji nego i kao bogati komšija od kojeg se nešto, u važnim stavrima imidža, može i naučiti.
Oduševljenje Barbarezom nije došlo ni do svoje prirodne kuluminacije, a na društvenim mrežama, i na stranicama portala, pojavile su se slike prelijepe Bosanke Emine Dedić ukrašene nacionalnim bojama i simbolima. Tu odušvljenju nije bio kraj, jer kada se doznalo da mlada djevojka nije manekenka, influenserica ili starleta nego školovana pravnica, koja živi u Beču, priča o bosanskom čudu dobila je novu dimenziju. U mašti prosječnog kononzumenta meidjskih sadržaja, na zapadu, sada se počela stvarati jedna sasvim nova predstava Bosne. Mlađima, koji ne znaju za krvavu bosnsku historiju, to je isključivo zemlja odličnih fudbalera, sjajnih navijačkih skupina i prelijepih mladih žena, koje više drže do obrazovanja i pravih životnih sadržaja nego ispraznog poziranja na društvenim mrežama.
Svjetsko nogometno prvenstvo je najveća teatarska pozornica na svijetu, to je, bodrijarovskim rječnikom definisano, najkomleksnije osmišljen simulakrum današnjice. U tom spektaklu vizelnih slika i velikih medijskih narativa Bosna se ukopaila bolje nego je iko to mogao zamisliti. Čak do te mjere da se i ljudima u domovini nerješivi politički problemi i ustajala društvena atmosfera doimaju kao nešto sporedno i strano. Naravno, ni jedan od ova dva zaključka nije istinit, ali je činjenica da je na prvenstvu u Americi Bosna zablistala, i njoj samoj do sada, nepoznatim sjajem.
Zablistala tako snažno i upečatljivo da bi, da je priča o našem fudbalskom uspjehu fabula nekog hollywoodskog filma, i najsmjeliji producent bio pomalo zapanjen njegovim uspjehom. Kako god, a ne ulazeći više u dublja objašnjenja, činjenica je da cijeli svijet trese bosanska fudbalska groznica pandemijskih razmjera. Pitanje je samo koliko dugo će dugo trajati, mi se nadamo do duboko u mjesec juli.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.