Nakon trošamarja državi koja je ukinula pritvor nepritvorenim Dodiku, Viškoviću i Stevandiću, stiglo je još jedno prosipanje iz SIPA-e na čije se čelo vraća čovjek kojem biraju poslove kao u samoposluzi.
Darko Ćulum, nakon što je otišao s direktorske pozicije braneći nepriznavanje te institucije po instrukcijama velikog šefa, malo je savjetovao ministra u Banja Luci pa nastavio utabanom stazom utabavanja slabosti države. Kad se vrati SIPA-in izgubljeni sin, mi bismo trebali opet vjerovati toj instituciji.
Pljuske
Na istu stazu, šuška se, vraća se i Nenad Nešić koji je dao ostavku na mjesto ministra sigurnosti nakon što je zagalamio da sumnjivim direktorskim poslovima, zbog kojih je uhićen, brani Republiku Srpsku. Nešić bi se, kažu, mogao vratiti na ministarsko mjesto i tako zatvoriti krug još jednog glumljenog pokušaja stvaranja pravne države.
Sve ove pljuske dokaz su onoga što valja nebrojeno puta ponavljati – ova država je jedna od najsmješnijih tvorevina u glumljenju snage i postoji, ma šta patriote galamile i na šta god da pjenile, da je se muze i da preživljava od proračuna do proračuna. Sve druge budućnosti trokutastog ludila i ljudi zatočenih u njemu, nisu važne niti tko misli o njima. Ni birani, ni birači.
Za to vrijeme, dok eterom odzvanjaju ponižavanja zemlje, pranja ruku, razmjene optužbi, mucanja pravih rješenja i skrivanje pravih problema, nitko ne vodi računa o košaricama koje ne mogu napuniti milostinje poslodavaca pa čak ni onda kad je poslodavac toliko voljena državna sisa.
Dovoljno otupjelo stado
Uvjereni su nositelji raznih titula i dužnosti, primatelji plaća i raznih beneficija, da je stado dovoljno otupjelo da mu se pred nosom mogu događati stvari a da ono neće trepnuti.
Tako je recimo prošla prevara države, koja je (s)lagala samu sebe, da je sve u redu kad je u pitanju europska sadaka. Zagalamila je država da je opet sve riješila u zadnji tren i da nas Europska unija neće kazniti. A kad je stigla, kazna nitko se nije ispričao za pogrešnu procjenu, nesmotrene izjave o dječjim radostima i za izlaganje države još jednom poniženju.
Slegli su lažljivci ramenima, uzdahnuli, odmahnuli i dali se na put do aranžmana na moru u kojima im neće dosađivati likovi koji se zadužuju kako bi djeci mogli slagati da nisu sirotinja koja se mora kupati u potrovanim domaćim rijekama u kojima nitko ne provjerava kvalitetu vode.
Mjesecima se sliježe i odmahuje i na dug kojeg ni krivi ni dužni vraćamo zbog nečijeg nemara ili promišljenog kriminala oko bolibrige zbog propale koncesije. Nitko se od onih koji trabunjaju kako brinu za narod nije ispričao nego se čekalo da mrski visoki predstavnik, kojeg svi kao moljakaju da nam prepusti upravljanje našim sudbinama, odluči kako će se stvar riješiti.
Puni krug
Ovo što se izdogađalo proteklih mjeseci u državi dokaz je još jednog punog kruga u kojem se nije dogodilo ništa osim potvrde da ne znamo sami što sa sobom, da ne znamo upravljati državom i da na najvišim mjestima sjede ljudi bez odgovornosti koji svojim glasačkim stadima lijepe crvene kuglice na nosove i otvoreno im se smiju u napaćena lica.
S druge strane, ne zaslužuju oni koji gledaju ovaj cirkus ništa bolje. Ne trzaju na vijesti da se mirovinski sustav urušava. Ne trzaju da silne maske koje su navučene na zdravstvo koje je suučesnik u brojnim smrtima. Odmahuju rukama na obrazovni sustav koji bez obraza otupljuje našu djecu i krađe na cestama u koje gledamo kao jedini spas ako vode preko granice.
Zato tri šamara iz pravosuđa, po dva iz visokih fotelja, na koja se također odmahnulo, nisu ništa drugo nego zasluženo ismijavanje tvorevine koja daje plaće da je se čini nemoćnom.
Nedostatak isprika i strategija koje bi potrošačke košarice učinile punijim, brojne sustave učinkovitijim i korisnim a život normalnijim, dobit će svoju potvrdu na izborima sljedeće godine kada ćemo gledati kako prevariti nametnuto kupljeni sustav protiv krađe na izborima.
U njihovim borbama da se vrtimo u krugovima i mi smo otupjeli u želji da nam bude bolje. Život se sveo na to tko će u čije ime opaliti šamar državi i čiji će šamar jače odzvoniti u praznoj glavi i praznom tijelu koje netko bez puno razloga smatra ozbiljnom državom.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne održavaju nužno uređivačku politiku Raporta.