Meni je uvijek najvažnija savjest. Volim ljude i ne zanima me je li netko Srbin, Hrvat, Rom ili Albanac. Mene interesira samo je li čovjek. I tako bih želio da svi razmišljamo, kaže u razgovoru za Večernji list prolavljeni nogometni trener Miroslav Ćiro Blažević.
„Ma gledaj, sine, meni je svugdje bilo lijepo. U Švicarsku nisam došao kao zvijezda, već kao gastarbajter. Imao sam težak emigrantski početak. Radio sam najteže poslove bez prigovora. Kucao sam na vrata mnogih klubova tražeći mjesto trenera, a kada ste tako prisiljeni nuditi se, nitko vas ne želi. Na kraju sam dobio klub Vevey Sport za koji nitko nije bio zainteresiran. Tamo sam uistinu teško živio. Osim što sam trenirao i djelomično igrao, morao sam i raditi dodatne poslove. Plaća mi je bila 700 švicarskih franaka, a stan sam plaćao 500. Morao sam zamoliti suprugu da i ona radi barem četiri sata kako bismo mogli preživjeti. Prošao sam doista teško razdoblje koje prolaze gotovo svi naši čestiti emigranti, ali sam tada shvatio koliko je novac važan jer to najbolje shvatiš kada ga nemaš. Ja ga tada nisam imao, a imao sam već dvoje djece, kćeri Barbaru i Katarinu. Miroslav se rodio tek kasnije...“, priča Ćiro.
Ali eto, za četiri godine taj Vevey uveo je iz Četvrte lige u Prvu, a za deset godina otkako su mu tamo, kako kaže, namijenili karijeru smetlara, postao je selektor njihove reprezentacije.
Penzionerske dane provodi pišući autobiografiju i držeći predavanja.
„Borim se s permanentnom mišlju da je moje vrijeme prošlo, da polako odlazim s ovoga svijeta i da mi je sunce zašlo. Moji prijatelji, igrači iz moje generacije, svi su već odavno sahranjeni. Samo sam ja živ. Život je kratak, kaže to i Andrić u ovoj velikoj knjizi, a ja sam se napatio i previše.
Kad rezimiram cijeli svoj život, onda imam potrebu da se zatvorim u svoja četiri zida i da toliko plačem, da nikada ne prestanem. Ništa me nije mimoišlo! Ništa! Dva raka sam imao. U mladosti sam bio takva sirotinja, gaće sam nosio na štapu... Život mi je bio jedna obična kalvarija. Trebalo je sve to proći.
Divim se ovoj svojoj divnoj ženi što je ona sve to sa mnom prošla. Nije ona to zaslužila. Bili smo takva sirotinja da nismo znali hoćemo li imati za ručak ili nećemo“, iskren je Ćiro.
