I dalje je to bila razorna kugla, doduše umotana u čokoladu i tople, umirujuće riječi, piše CNN u svojoj analizi govora Marca Rubija u Minhenu. Njihovu analizu prenosimo u nastavku:
Groznica aplauza koji je američki državni sekretar Marco Rubio dobio na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, kada je rekao da su Sjedinjene Države „dijete“ Evrope i da će njihove sudbine uvijek biti „isprepletene“, prikrila je oštru poruku njegove politike. To su bili pljeskovi olakšanja i ohrabrenja evropske publike koja se pripremala na brutalni napad poput onog koji je JD Vance izveo prošle godine.
Ali Vanceove netačne optužbe s prošlogodišnje konferencije – da Evropa guši slobodu govora i demokratiju te da se suočava s civilizacijskim padom – sada su ugrađene u američku strategiju nacionalne sigurnosti. Rubio nije morao učiniti mnogo da bi zvučao prijateljski.
Sjedinjene Države su spremne „obnoviti“ odnose, ali samo prema vlastitim vrijednostima, rekao je Rubio ove godine, uporno prizivajući američke historijske veze s kontinentom. Te vrijednosti uključuju prihvatanje kršćanstva i zajedničkog kulturnog naslijeđa, zatvaranje granica i odustajanje od politika vezanih za klimatsku krizu. SAD žele vidjeti reformiranu Evropu, poručio je višedecenijskim saveznicima – ne samo u detaljima budžeta za odbranu, nego u suštinskoj promjeni sistema vrijednosti na kontinentu.
Evropa i SAD „pripadaju zajedno“, rekao je također. Ali u ovoj fazi „bračne terapije“ odnosa koji liči na toksičnu vezu u raspadu, poruka je bila jasna: promijenite se ili ćete biti ostavljeni.
Organizatori konferencije upozorili su da svijet ulazi u eru „politike razorne kugle“, koja je Evropu gurnula na margine, u izvještaju objavljenom neposredno prije konferencije. Sada je Rubio liberalnim centrističkim liderima poručivao da je njihov cjelokupni pogled na svijet pogrešan, odjekujući retoriku krajnje desnih populističkih protivnika koji bi ih mogli smijeniti na predstojećim izborima.
Govornici koji su pripremali govor najvišeg američkog diplomate nisu ostavili prostor za ranije argumente ključnih saveznika iznesene na istoj minhenskoj pozornici. Dan ranije, njemački kancelar Friedrich Merz rekao je da MAGA kulturni ratovi nisu borbe koje Evropa treba voditi. Emmanuel Macron je teritorijalni suverenitet izjednačio s pravom Francuske da sama uređuje pitanje dezinformacija i demokratije.
Dva sata kasnije, hitna situacija Ukrajine – presudna sigurnosna kriza Evrope nakon Drugog svjetskog rata – snažno je predstavljena od strane predsjednika Volodimira Zelenskog, podsjećajući na temu koja je trebala biti u centru pažnje, probijajući se kroz MAGA buku. Lider kojem je ovo bio četvrti nastup na konferenciji podsjetio je na zapanjujuću sposobnost Ukrajine da preživi i prilagodi se ruskoj brutalnosti te je iznio najsnažniji argument na samitu za to da Evropa treba vlastitu strategiju odbrane.
Zelenski je podsjetio publiku da je pogođena svaka ukrajinska elektrana te da je svaki kilometar koji je Rusija zauzela, prema ukrajinskim podacima, koštao 156 života. Govorio je na engleskom, tonom koji je sugerirao da je manje zabrinut hoće li uznemiriti američkog predsjednika Donalda Trumpa. Izrazio je žaljenje zbog duha mirovnog procesa koji je, kako je rekao, vršio pritisak na Ukrajinu – četverogodišnju žrtvu invazije – umjesto na agresora Rusiju. Također je ismijao ono što je Moskva nazvala „duhom Anchoragea“ – izraz koji sugerira da su Putin i Trump postigli tajni dogovor tokom susreta na Aljasci prošle godine.
Dok je Zelenski govorio, na zidu iza njega prikazivani su snimci nove ukrajinske tehnologije koja obara ruske dronove – surova stvarnost u kontrastu s političkim analizama u sali. Unio je svrhu i hitnost koje su donekle nedostajale iscrpljenim evropskim liderima koji su mu prethodili.
To je gotovo naglasilo Rubiovu poentu: Evropa se mora sabrati. Njegova publika bi možda radije replicirala energiju i odlučnost Ukrajine, nego primjer Mađarske.
Sveukupno, pozitivna reakcija evropskih lidera na Rubiov govor odražavala je koliko je transatlantski odnos ozbiljno narušen tokom protekle godine previranja oko Ukrajine i mjeseca zapaljivih tenzija oko Grenlanda.
Danska teritorija nije spomenuta u govoru, dok pregovori o njenoj sudbini sporo napreduju. Možda je to iznenadno prešućivanje – nestanak krize koja je samo nekoliko sedmica ranije gotovo rastrgala savez – bilo dovoljan dar.
Rubio je Ukrajinu spomenuo samo jednom tokom pitanja nakon govora i donekle podilazio sumnjama publike kada je sugerirao da Trumpova administracija još uvijek ne zna želi li Rusija zaista mir. (Njegov šef, američki predsjednik Donald Trump, tvrdio je da Putin želi dogovor i da bi Zelenski trebao popustiti na diplomatskom planu.)
Evropa kakva je prikazana nije ulijevala povjerenje. Djelovalo je da nema dovoljno novca da ostvari vlastite ambicije, te da je potopljena unutrašnjim političkim skandalima ili odbrojavanjem mandata lidera koji su na odlasku. Svake godine u Minhenu slušaju se evropska obećanja da će učiniti više. Svake godine rast budžeta za odbranu izgleda bliži, ali ne donosi stvarnu promjenu.
Na sljedećoj Minhenskoj konferenciji britanski premijer Keir Starmer možda više neće biti na funkciji, Macronova Francuska će se suočavati s predsjedničkim izborima, a Trump će morati preživjeti izbore na sredini mandata. Kako god te utrke završe, vjerovatno je da će transatlantske prepirke progutati veliki dio političkog prostora. Ukrajina se može samo nadati da će do tada izbiti održiv i pravedan mir – ali je vjerovatnije da će se morati boriti da bude saslušana usred nove epizode složenog, ogorčenog i povremenog razdvajanja između Evrope i Amerike.