Predsjednik Donald Trump sve više upada u iranski vrtlog koji podsjeća na optičku iluziju poznatu kao Penroseove stepenice – stepenice koje se neprestano penju i spuštaju, ali vas uvijek vraćaju na isto mjesto, analizira CNN najnoviju eskalaciju na Bliskom istoku.
To je situacija koju je Trump sam stvorio nakon što je pokrenuo rat koji nikada nije nudio jasan izlaz, a zatim sastavio memorandum o razumijevanju koji nije riješio razloge zbog kojih je sukob uopće izbio.
Tako se, nakon što se kasno u srijedu razišao dim poslije novih američkih zračnih udara izvedenih kao odgovor na iranske napade na brodove u Hormuškom moreuzu, ponovo našao pred poznatom dilemom.
Hoće li dodatno eskalirati rat – uz potencijalno visoku ljudsku, ekonomsku i političku cijenu – kako bi pokušao promijeniti novu ravnotežu snaga koja Iranu daje najveću pregovaračku prednost? Ili će pokušati oživjeti manjkav sporazum o prekidu vatre koji Iranu donosi milijarde dolara samo da bi nastavio razgovore?
Najnovija eskalacija, svega tri sedmice nakon što je Trump potpisao memorandum s Teheranom, koji je hvalio kao sporazum kakav samo on može postići, pokazala je koliko je dosadašnji američki ratni napor bio uzaludan.
U suštini, naređujući novu seriju raketnih i zračnih udara, Trump je riskirao pokretanje drugog rata kako bi ispravio posljedice prvog – odnosno činjenicu da je Iran nakon rata učvrstio kontrolu nad Hormuškim moreuzom.
Iranski napadi na trgovačke brodove pokazali su odlučnost Teherana da sačuva upravo tu prednost, koja je, osim opstanka samog režima, predstavljala njegov najveći dobitak iz rata. Iran želi pretvoriti ključni svjetski naftni i plinski koridor u izvor prihoda naplaćujući prolaz brodovima. Napadi na više plovila očito su imali za cilj prisiliti brodove da koriste rute koje odgovaraju Iranu, čime bi dodatno učvrstio svoju dominaciju.
Ti napadi, kao i američki odgovor, naizgled su u suprotnosti s memorandumom o razumijevanju. Međutim, dokument koji su pregovarali tim američkog izaslanika Stevea Witkoffa i Trumpovog zeta Jareda Kushnera toliko je neodređen, bez stvarnih mehanizama provedbe i zasnovan na previše optimističnim pretpostavkama o namjerama Irana, da nije iznenađenje što je praktično već propao.
Vidno ljut, Trump je tokom puta na samit NATO-a u Turskoj izjavio da je memorandum sada „gotov“ te je Iran nazvao „ludim“. Ipak, dodao je da njegovi pregovarači mogu nastaviti razgovore ako žele.
Dodatno pojačavajući utisak strateške nedosljednosti, rekao je:
„Prema našem sporazumu nikada neće napraviti nuklearno oružje, ali ne znam hoćemo li uopće imati sporazum. Možda ćemo to jednostavno riješiti bez sporazuma jer je, znate, tako lakše.“
Eskalacija rata nosila bi ogromnu cijenu
Osim ako Trump nema neko potpuno neočekivano rješenje o kojem niko drugi nije razmišljao, njegove mogućnosti su vrlo ograničene i možda neće dati rezultate.
Mogao bi narediti veliku vojnu eskalaciju. Iako je kopnena invazija na Iran gotovo nezamisliva, mogao bi razmotriti napade na iransku civilnu infrastrukturu ili elektrane, pa čak i zauzimanje obalnih područja uz Hormuški moreuz kako bi potisnuo iranske snage. Druga mogućnost bila bi operacija zauzimanja iranskog naftnog terminala na ostrvu Kharg.
Međutim, cijena takvog poteza mogla bi biti ogromna i izazvati upravo ekonomsku krizu koju je Trump tvrdio da želi izbjeći kada je potpisivao memorandum. Napad marinaca ili specijalnih snaga na Kharg mogao bi rezultirati velikim američkim gubicima. Uprkos brojnim drugim pogrešnim procjenama, Trump dosad nije slijedio primjer predsjednika koji su pokušavali vratiti vlastiti politički kredibilitet pokretanjem operacija u kojima je poginuo veliki broj američkih vojnika ili civila.
Svaka američka eskalacija izazvala bi i odgovor Irana.
Proširenje liste ciljeva vjerovatno bi dovelo do iranskih napada na američke saveznike u Perzijskom zaljevu i američke vojne baze u regiji. Mete bi mogle postati i naftne i plinske instalacije, što bi ponovo otvorilo mogućnost globalne energetske krize.
Trump bi se potom suočio i s političkim posljedicama kod kuće, uključujući novi rast cijena goriva, što je već ozbiljno narušilo njegov politički rejting tokom rata i dodatno ugrozilo izglede Republikanske stranke uoči izbora na polovini mandata.
Pritom nije ni sigurno da bi potpuni rat uklonio iransku sposobnost da ugrožava Hormuški moreuz, budući da bi i nekoliko dronova lansiranih kilometrima dalje moglo zaustaviti trgovački saobraćaj.
Vodeći demokrata u Odboru za oružane snage Predstavničkog doma Adam Smith izjavio je za CNN da Trumpova situacija pokazuje zašto su pogriješili oni koji su ga pozivali da „dovrši posao“ u Iranu.
„Ne možete, kako oni kažu, završiti posao do te mjere da slomite Iran“, rekao je Smith. „To je od početka bila najveća mana argumenta za ulazak u ovaj rat. A sada smo upali upravo u tu zamku.“
Teoretski, Trump bi mogao obnoviti američku blokadu iranskih brodova i luka, nakon što je već poništio ublažavanje naftnih sankcija predviđeno memorandumom. Međutim, Iran ni nakon sedmica prvobitne blokade nije bio ni blizu „bezuslovne predaje“ koju je Trump zahtijevao.
Umirovljeni admiral James Stavridis rekao je za CNN da, iako Trump nema mnogo dobrih opcija, možda bi najbolji potez bio usmjeravanje pritiska na iranske ekonomske ciljeve.
„U ovu borbu ulazimo s nožem protiv noža, ali mi imamo pištolj“, rekao je Stavridis. „Iskreno, ne vjerujem da ćemo osvojiti ostrvo Kharg, ali ga možemo blokirati. To bi bio kraj iranske ekonomije.“
Ipak, upozorio je da bi takav potez mogao izazvati ozbiljan iranski odgovor. S druge strane, dugotrajan i bolan ekonomski pritisak možda bi natjerao iranski režim da razmisli može li politički preživjeti potpuno razorenu ekonomiju, uprkos činjenici da malo mari za patnje vlastitog stanovništva.
Trump ponovo prijeti
Jedna od mogućnosti bila bi da Trump jednostavno odustane i prihvati novu realnost u kojoj je Hormuški moreuz trajno sporno područje. To bi značilo skuplju energiju i znatno opasniji i skuplji prolaz za brodove.
Tržišta bi se možda s vremenom prilagodila, ali Trump ne bi mogao zaštititi američku ekonomiju od posljedica – uključujući i pad berzanskih indeksa koje često koristi kao mjerilo vlastitog uspjeha.
S vremenom bi manja količina nafte na svjetskom tržištu mogla ozbiljno iscrpiti strateške rezerve. Ignorisanje problema istovremeno bi predstavljalo neugodan poraz za američkog predsjednika i narušilo percepciju američke moći u svijetu. Iran bi tako mogao trajno zadržati svoju najveću stratešku prednost iz rata.
Ta prednost sada je toliko vrijedna da su novi iranski lideri bili spremni riskirati čak i sporazum koji im je donosio milijarde dolara kroz ukidanje američkih sankcija i sredstva za obnovu zemlje.
Još jednom se pokazalo da pretpostavka administracije sastavljene od bogatih poslovnih ljudi – da se svi mogu pridobiti novcem – djeluje sve manje uvjerljivo, baš kao što se pokazalo i u slučaju Ukrajine.
To sada stavlja pod povećalo Trumpove glavne pregovarače Stevea Witkoffa i Jareda Kushnera.
CNN je u srijedu objavio da su brojni bivši američki zvaničnici upoznati s pregovorima rekli kako su mnogi iskusni državni službenici, uključujući stručnjake za nuklearna pitanja, bili uključivani samo povremeno u proces pregovora s Iranom. Bijela kuća odbacila je te kritike, tvrdeći da dolaze od ljudi koji „nikada nisu uspjeli postići nikakav sporazum“.
Istovremeno, i iranska strategija nosi ozbiljne rizike. Pretjerano insistiranje na vlastitim zahtjevima moglo bi povećati podršku u regiji za oštriji američki pristup. Također bi moglo ukazivati na podjele unutar samog iranskog režima, gdje novoosnaženi, nacionalistički komandanti Revolucionarne garde pokušavaju potisnuti umjerenije političare koji zagovaraju pregovore.
Ograničen broj američkih opcija možda objašnjava zašto se Trump, odmah nakon što je naredio napade u srijedu, vrlo brzo vratio prijetnjama.
„Ako se ovo ponovi, bit će mnogo gore“, napisao je na društvenim mrežama.
Međutim, Iran nije popustio ni pred sličnim upozorenjima tokom mnogo intenzivnijeg američkog i izraelskog bombardovanja na početku rata.
U predsjedničkom avionu Air Force One, na povratku iz Turske, Trump se ponovo vratio jednoj od svojih omiljenih tvrdnji.
„Maloprije su zvali. Toliko žele postići sporazum“, rekao je, ponavljajući rečenicu koju izgovara već mjesecima, iako se ona uporno ne pokazuje tačnom.
Ponekad se čini da predsjednik ne vodi rat samo protiv Irana, nego i protiv same stvarnosti.