Jedanaest sati, sarajevski trolejbus 102, relacija Otoka-Jezero. Gradskim prijevozom u ova doba uglavnom se voze penzioneri, pokoji srednjoškolac na predčas druge smjene…
Sporo ide trola, u pravilu, ali, na sve se čovjek navikne.
Na skretanju lijevo na Skenderiji spada trola. Vozač prolazi kroz trolejbus do zadnjih vrata da je vrati na žice.
Neko iza dobacuje:
"Hajde, majstore, vozi više."
Vraća se vozač, namjestio trolu. Obraća se zadnjem dijelu:
"Ko dobacuje?".
"Ja", javlja se stariji gospodin.
"Šta mi dobacuješ, šta hoćeš?", odjednom, doslovno, urla vozač.
Komešaju se putnici. Vrlo je neugodno.
"Kako ti neću dobacivati, šta ga voziš dva na sat. Vozi više".
"Kako si bezobrazan, sram te bilo", ne odustaje vozač od potpuno besmislene rasprave.
Djeluje kao da bi moglo završiti ne samo na raspravi.
"Ko je bezobrazan? Ja bezobrazan? Niko od vas bezobrazniji nema…", ustrajan je očito nezadovoljni gospodin, aludirajući na vozače.
"Sram te bilo, ti ćeš mi reći", govori vozač uz nekoliko pogrdnih, nerazumljivih riječi i napokon se vraća na svoje mjesto.
Prolazeći kaže: "Uh, kako bih ga ošinuo!".
"E, čuj ko dobacuje. Ja dobacujem. Misli on neko ga se boji...", čuje se iz zadnjeg dijela trole…