Za jelo je najčešće bio krompir, ponekad mlijeko, a ljeti je bilo gljiva ili borovnica. Buchale su bili jednostavna i siromašna porodica, s troje djece. Živjeli su u maloj kući 40 kilometara od Krakova. Usprkos tome su odlučili da to malo podijele s jednim jevrejskim dječakom, i to gotovo dvije godine.
Vlastiti otac ga je uspio izvući iz krakovskog geta, u martu 1943., presijekavši kliještima bodljikavu žicu kojom su bili ograđeni. Devetogodišnjak se potucao od jedne do druge porodice, dok na kraju nije završio kod porodice Buchala. Kasnije je pričao da je „ljubaznost" koju je prema njemu pokazala Stefania Buchala bila „nevjerovatna", piše DW.
Par je riskirao vlastiti život, jer je u okupiranoj Poljskoj smrt prijetila svima koji su skrivali Jevreje. Njihova djeca su vjerovatno mislila da je „Romek" njihov brat. Kasnije je od ovog malog jevrejskog dječaka postao svjetski poznati reditelj – Roman Polanski.
Polanski je nakon Drugog svjetskog rata dva puta dolazio u gradić Wysoka u potrazi za svojim spasiteljima. Kada je došao pred kuću, kako je zabilježio u svojoj biografiji, nije mogao vjerovati da je u toj sićušnoj kolibi moglo živjeti šestoro ljudi. U knjizi se prisjeća i da je svakodnevica porodice Buchala bila - „borba za preživljavanje".
Romek, „stric" iz Amerike
Ono što Polanskom godinama nije uspjelo, pošlo je za rukom mladim autorima filma Mateuzu Kudli i Ani Kokoszka-Romer. Paralelno sa snimanjem njihovog filma o ratnim iskustvima Romana Polanskog i njegovog prijatelja, svjetski poznatog fotografa Ryszarda Horowitza, dali su se u potragu i za preživjelom rodbinom porodice Buchala.
Sreli su se sa Stanislawom Buchalom, unukom Stefanije i Jana. On nije imao pojma da su njegovi baka i djed sakrivali Polanskog i tako mu sigurno spasili život. Stanislawov otac, Ludwik bio je uvjeren do smrti 1999. da je „Romek" bio njegov brat. Roditelji su to vjerovatno tako govorili kako ne bi doveli porodicu u opasnost. Sve ove godine je Stanislaw vjerovao da u Americi ima strica, o kojem je samo znao da se zvao „Romek". Da je kojim slučajem pročitao biografiju Romana Polanskog, saznao bi da su spasitelji koji su u njoj opisani, zapravo njegovi baka i djed.
Autorima filma je tek nakon njegovog susreta s Polanskim bilo jasno da je potraga bila uspješna.
„Kada mu je Stanislaw Buchala pokazao fotografiju svoje bake, Polanski je dirnut izustio: "Da, to je ona. Ona mi je spasila život‘", ispričala je producentica filma, Ana Kokoszka-Romer u razgovoru za DW.
Ona je naglasila koliko je dirljiv za Romana Polanskog bio trenutak kada se sastao sa Stanislawom Buchalom, i to tokom prve posjete Buchale selu njegovog bake i djeda.
„Polanski je Buchali ispričao sve o njima, gdje je stajala kuća, šta je radio njegov djed, gdje su rasle jabuke i šljive. Polanski ga je takoreći vratio korijenima", kaže Kokoszka-Romer.
Naknadna počast
Nakon ovog susreta Polanski se obratio Memorijalnom centru u Jerusalemu Jad Vašem u kojem se održava sjećanje na nacističko uništavanje Jevreja i to se naučno dokumentira. Svjetski poznati reditelj je zatražio da se nagradi Stefania Buchala. Napisao je: „Pružila mi je utočište i ugrozila svoj život i život svoje porodice. Bila je to jedna osjećajna, nježna i vrijedna žena."
75 godina nakon rata njenom unuku Stanislawu uručena je medalja za njegove preminule pretke.
„To je izraz velike ljudskosti mojih bake i djeda", rekao je Buchala. „Da se Polanski toga sjeća, znači da mu je tamo bilo dobro, da ga vežu lijepe uspomene. On je tražio moju porodicu i htio se zahvaliti."
Reditelj je doputovao i na uručenje nagrade u šleski grad Gliwice, i tokom ceremonije ispričao kako je dva puta nakon rata posjetio selo, gdje su ga Buchale skrivale.
„U Wysokom više nije bilo kućice pokrivene slamom u kojoj je živjela porodica Buchala. Kada sam pričao o tim događajima, djelovalo je kao da sam sve izmislio", ispričao je reditelj.
Pravednik među narodima
Buchale su sada zajedno s 27.000 drugih „Pravednika među narodima" na cijelom svijetu, od kojih je 7.000 Poljaka. Otprilike četvrtina – impozantan broj, koji je i razumljiv smatra Barbara Engelking, osnivačica Centra za istraživanje Holokausta pri poljskoj Akademiji znanosti.
U razgovoru za DW podsjeća da je tokom Holokausta najveći broj Jevreja (oko tri miliona) ubijen u Poljskoj. „Bilo bi čudno da se u jednoj zemlji, u kojoj je bilo toliko Jevreja i koja je bila epicentar Holokausta, ne nađe i najviše onih koji su im pomagali."
Istraživačica kaže da joj je teško tipologizirati pomagače i njihove motive. Neki su samo vidjeli jednostavnu mogućnost da nešto zarade, što je u mnogim slučajevima vodilo ka izrabljivanju Jevreja.
„Ali, bilo je i drugih motiva, kao što je solidarnost ili prijateljstvo." U Varšavi su na primjer prije rata živjeli zajedno Jevreji i Poljaci, njegovali prijateljstva koja su očuvali i u ratu.
Počasna titula „Pravednik među narodima" dodjeljuje se pojedincima i organizacijama, koji su se usprotivili nacističkom režimu i spašavali Jevreje, a sami nisu pripadali tom narodu. Njihova imena i zemlje porijekla stoje na ploči u Jad Vašemu.
Na medalji koju je za svoje pretke dobio Stanislaw Buchala stoji: „Ko spasi jedan ljudski život, spasio je cijeli svijet".
