Fenomen koji već decenijama zbunjuje ljude širom svijeta možda ima mnogo jednostavnije objašnjenje nego što se ranije mislilo.
Riječ je o takozvanom „Humu“ (zujanje, šum), dubokom, jednoličnom zvuku niske frekvencije koji neki ljudi stalno čuju, dok ga osobe u njihovoj blizini uopće ne primjećuju.
Ovaj neobični fenomen godinama se nalazi među najvećim neriješenim misterijama moderne nauke. Bio je tema brojnih istraživanja i dokumentaraca, a tokom vremena pojavile su se različite teorije, od industrijske buke i tehničkih sistema do mogućnosti da pojedinci imaju posebno osjetljiv sluh.
Novo naučno istraživanje, međutim, sugerira da bi dio ovih slučajeva mogao imati objašnjenje koje se nalazi unutar samog ljudskog slušnog sistema.
Njemački naučnici istražili dvije glavne teorije
Istraživački tim predvođen stručnjakom za sluh Bonifazom Baumannom iz Njemačkog centra za poremećaje ravnoteže i vrtoglavice (DSGZ) proučavao je nekoliko mogućih objašnjenja fenomena.
Zaključili su da bi dio prijavljenih slučajeva mogao predstavljati slabo prepoznat oblik niskofrekventnog tinitusa, stanja u kojem osoba čuje zvuk bez stvarnog vanjskog izvora.
To ipak ne znači da svi slučajevi imaju isti uzrok. Naučnici naglašavaju da njihovi rezultati ukazuju kako u mnogim situacijama zvuk možda ne dolazi iz okoline, nego nastaje unutar samog slušnog sistema.
„Na osnovu naših rezultata, iako nismo isključili mogućnost postojanja stvarnih vanjskih izvora zvuka u pojedinim slučajevima, smatramo da je subjektivni tinitus u području niskih frekvencija često uzrok percepcije pulsirajućih zvukova niske frekvencije“, izjavio je neuroznanstvenik Markus Drexl iz DSGZ-a i Norveškog univerziteta nauke i tehnologije.
Sve je počelo u Bristolu 1970-ih
Fenomen je prvi put privukao veliku pažnju javnosti tokom 1970-ih godina, kada su stanovnici britanskog grada Bristola počeli prijavljivati neobičan niskofrekventni zvuk koji su stalno čuli u pozadini.
Procjenjivalo se da je zvuk bio oko 50 herca.
Kasnije su slične prijave stigle iz različitih dijelova svijeta, uključujući Australiju, Novi Zeland i više lokacija u Sjevernoj Americi.
Ljudi koji doživljavaju ovaj fenomen opisuju ga kao stalno zujanje, brujanje ili duboku tutnjavu. Posebno je neobično to što ga često niko drugi u njihovoj blizini ne čuje.
U nekim slučajevima zvuk se pojavljuje i nestaje bez jasnog pravila – osoba ga može čuti u tišini vlastite sobe tokom noći, dok ga kasnije više ne primjećuje u drugom okruženju.
Potraga za izvorom godinama nije davala odgovor
Uprkos brojnim pokušajima da se pronađe uzrok, „Hum“ je ostao teško objašnjiv fenomen.
Mnoge istrage nisu pronašle nikakav očigledan izvor zvuka, dok su neke otkrile određene izvore buke koji se na kraju nisu mogli povezati s onim što su ljudi prijavljivali.
Drexl ističe da postoje osobe koje zaista čuju niskofrekventne zvukove koji se mogu izmjeriti, čak i kada ih drugi ljudi ne registruju.
„Znamo da postoje ljudi koji čuju niskofrekventne zvukove koji se mogu izmjeriti, čak i ako ih drugi ljudi ne čuju“, rekao je.
Dodao je da je najveći problem pronaći tačan položaj takvih zvučnih izvora.
„Nije jednostavno pronaći izvor tih zvučnih valova jer je određivanje položaja niskofrekventnih zvukova izuzetno zahtjevno“, objasnio je.
Umjesto zvuka, proučavali ljude koji ga čuju
Umjesto da traže sam izvor zvuka, istraživači su odlučili proučiti osobe koje tvrde da čuju „Hum“.
Putem kampanje na društvenim mrežama prikupili su 28 dobrovoljaca koji su prijavili neobjašnjive niskofrekventne zvukove.
Testirali su dvije glavne teorije:
da osobe koje čuju „Hum“ imaju posebno osjetljiv sluh za niske frekvencije;
da zapravo čuju zvukove koje proizvodi njihovo vlastito tijelo, odnosno otoakustične emisije iz unutrašnjeg uha.
Testovi nisu pokazali neobične rezultate
Prvo su provedena detaljna ispitivanja sluha, posebno za niske frekvencije.
Većina učesnika imala je sasvim prosječnu osjetljivost sluha. Samo dvije osobe pokazale su određena odstupanja.
To ukazuje da izuzetno dobar sluh vjerovatno nije glavni razlog zbog kojeg ljudi čuju „Hum“.
Nakon toga naučnici su mjerili otoakustične emisije pomoću osjetljivih mikrofona postavljenih u ušni kanal.
Ni u ovom dijelu istraživanja nisu pronašli ništa neobično. Zvukovi zabilježeni u ušima učesnika bili su u granicama normale.
Sve više dokaza upućuje na tinitus
Pošto nisu pronašli ni poseban sluh ni neobične unutrašnje zvukove uha, istraživači smatraju da bi kod mnogih ljudi „Hum“ mogao biti oblik subjektivnog doživljaja zvuka.
Za trajno osjećanje zvuka bez vanjskog izvora već postoji medicinski naziv tinitus.
Iako većina ljudi tinitus povezuje s visokim tonovima poput zujanja ili piskanja, stručnjaci navode da se on može pojaviti i u niskim frekvencijama.
„Niskofrekventni tinitus mogao bi biti dobro objašnjenje za mnoge, ali ne i za sve slučajeve“, zaključili su autori istraživanja.
Fenomen nije umišljen, a mogući su načini pomoći
Naučnici naglašavaju da objašnjenje „Huma“ kao oblika tinitusa ne znači da ljudi nešto izmišljaju.
Tinitus je stvaran medicinski fenomen koji može biti povezan sa slušnim putevima i centrima u mozgu koji obrađuju zvuk.
Iako još uvijek nije poznat tačan uzrok nastanka tinitusa i ne postoji univerzalni lijek, postoje različite terapijske metode koje ljudima mogu pomoći da lakše upravljaju ovim stanjem.
Ako se nova teorija potvrdi, prepoznavanje dijela slučajeva „Huma“ kao oblika tinitusa moglo bi otvoriti mogućnost razvoja boljih tretmana i strategija pomoći ljudima koji godinama čuju ovaj misteriozni zvuk.
Rezultati istraživanja objavljeni su u naučnom časopisu PLOS One.