Želja da nam garderober uvijek bude pun, da se ne odreknemo nijedne stvari koja se nalazi u kući - od časopisa, knjiga, hrane, obuće, alata, suvenira, starog posuđa, praznih plastičnih flašica i čaša, krpica koje više ne možemo da obučemo..., a u psihologiji se naziva Diogenovim sindromom.
Potreba za sakupljanjem i gomilanjem stvari karakteristična je za starije ljude, koji je opravdavaju izgovorom: “Nikad se ne zna šta će mi zatrebati, neka stoji, hljeba ne traži.”
Ovaj fenomen, kao i načine pomoću kojih ga se možemo osloboditi.
Od uspomena do "domaćinskog ponašanja"
Prikupljanje i gomilanje stvari najčešće se prvi put javlja između 12. i 13. godine života u vidu kolekcionarstva. Tinejdžeri tada počinju da sakupljaju časopise, diskove, garderobu, ponekad i knjige, sredstva za održavanje lične higijene, kozmetiku, kesice šećera iz kafića, ulaznice za koncerte...
Kako vrijeme prolazi, tako se kod njih javlja snažna emotivna povezanost sa stvarima kojih, kako kažu, "nikada i ni po koju cijenu" ne žele da se odreknu. Ako to "nikada" i "ni po koju cijenu" zaista preraste u životnu odluku, govorimo o fenomenu koji se u psihologiji se naziva hording, odnosno sindrom natrpane kuće i češći je kod žena nego kod muškaraca. Kad se osoba opredijeli samo za jednu grupu predmeta koja joj ne ugrožava boravak u životnom prostoru, tada govorimo o kolekcionarstvu.
Ukoliko se poriv za sakupljanjem "svega i svačega" javi u srednjim godinama ili u penzionerskom dobu, to može da bude signal da je na pomolu ozbiljniji problem.
U životu smo uvijek vođeni dvjema emocijama, ili ljubavlju ili strahom. U slučaju gomilanja lijekova, hrane i sredstava za održavanje higijene jasno je da se radi o strahu od neimaštine, ali i želji da se makar jedan period života, neka bliska budućnost drži "pod kontrolom", da ni u čemu ne oskudijevamo.
Anksioznost kao posljedica
Činjenica je da ljudi koji imaju sklonost ka gomilanju stvari često doživljavaju svoju imovinu kao centralni dio svog identiteta. Ukoliko bi izgubili, poklonili ili na bilo koji treći način ostali bez nje, to bi kod njih moglo da izazove izrazitu anksioznost ili snažan, preplavljujući osjećaj gubitka i tuge.
Horderi u najvećem broju slučajeva nisu materijalisti, već su napravili neraskidivu vezu između svojih emocija i stvari.
Potreba da gomilamo stvari je, na sreću, problem koji može da se liječi. Na prvom mjestu, ističe psiholog, važno je da osoba osvijesti da ima problem. To može da učini kroz razgovor sa bliskim prijateljima ili stručnim licem, a potom da se ozbiljno uhvati u koštac s tim problemom.
Jedan od psihološki priznatih načina je provođenje “Projekta 333”, kojim se vrlo uspješno suzbija i sindrom kupoholičara. Po tom programu, potrebno je dobro sortirati sve stvari koje imate u kući, prisjetiti se kad ste ih posljednji put koristili, a potom se riješiti onoga što niste koristili u posljednjih godinu. To nužno ne znači da bi sve te stvari trebalo baciti; možete ih pokloniti prijateljima, dati u dobrotvorne svrhe ili dio njih odložiti u kutije i skloniti u podrum ili na tavan.
Kada je riječ o onima koji gomilaju garderobu, recept je još jednostavniji:
Napravite kombinacije garderobe, obuće i aksesoara za naredna tri mjeseca koristeći 33 predmeta. Sve što se ne uklapa u te kombinacije, poklonite drugima. Tako ćete i raščistiti svoj životni prostor i usrećiti druge, što će izazvati osjećaj zadovoljstva i radosti umjesto osjećaja tuge što ste ostali bez nekog odjevnog predmeta, tašne ili obuće.
Ali, nažalost, "Projekat 333" ne uspijeva kod svakog. Horderi, čija je opsesija sakupljanja stvari počela da ugrožava njihov opstanak u prostoru u kojem žive, moraju da potraže pomoć stručnog lica. Samo kroz opsežne razgovore sa terapeutom moći će da odgonetnu šta ih, zapravo, tjera da žive u haosu i neredu, i da se uhvate u koštac sa tim problemom.
