Svakodnevno se suočavamo sa izjavama o zabrinjavajućoj situaciji u elektroenergetskom sektoru u BiH.
Izjave u rangu od “ima dovoljno energije, bit će je dovoljno” pa preko ”sada uvozimo energiju, moramo povisiti cijene”, ukazuju da je stanje u energetskom sektoru zaista složeno.
Zašto je to tako, zavređuje ozbiljniju analizu, ali i podsjećanja na brojna upozorenja da bi se mogao dogoditi najcrnji scenario.
Naglasimo, elektroenergetski sektor u Bosni i Hercegovini karakterišu zastarjela infrastruktura, politička rascjepkanost i spora energetska tranzicija, što usporava razvoj i ugrožava sigurnost snabdjevanja električnom energijom.
Također, nekontrolisana, da ne kažemo “histerična” investiranja u mini hidroelektrane ukazuju na pohlepu za materijalnim blagostanjem, a pri tome ne vodeći brigu za posljedice, i ekološke i energetske, jer nekom drugom će to kad tad doći na naplatu.
Isto tako je opasan i negativan odnos prema rudnicima, baš kao da je svjesno vođen, jer eto postoje planovi za opskrbu električnom energijom iz obnovljivih izvora.
U tekstu koji slijedi analizirat ćemo stanje u energetskom sektoru, a prema podacima iz 2024. godine i uporediti sa ocjenom stanja u energetskom sektoru Njemačke.
Elektroprivreda BiH (EPBiH)/ Funkcionalni problemi
EP BiH je evidentno u finansijskim problemima (mada za takvu situaciju niko nije odgovarao niti smo čuli ozbiljno pojašnjenje)
.U 2024. godini EPBiH je ostvarila neto gubitak od 57,6 miliona KM uprkos povećanju prihoda (+9,9%) i smanjenju rashoda – glavni razlozi su bili manjak uglja, niske hidrološke razine i odgođene tarifne promjene.
U 2023. gubitak je bio čak 331 milion KM, pa se i ova 2024. iako značajna, doima donekle boljom situacijom.
Proizvodnja je nestabilna i nesigurna.
Jasno je primjetna akutna nesigurnost – rudnici ne isporučuju dovoljno uglja, pa se koristi nabavka na tržištu. To smanjuje prinos termoelektrana, pogotovo u Tuzli i Kakanju.
Proizvodnja je opala sa ~7 245 GWh (2018.) na ~5 500 GWh (2022.) i nastavila sa daljnjim padom.
Rudnici, nekada naš ponos, koji su izgradili ne samo gradove već i sport, kulturu , školstvo pa čak i državu, propadaju, a pojedini se zatvaraju.
Tužno je to i dokaz je to nedosljednosti i nedostatkom stručnosti. Dobro je poznato da se nekada, a ne tako davno govorilo, da nam rudnici trebaju i da rudnici imaju perspektivu ako se povežu sa Elektroprivredom.
Rudnici su povezani sa elektroprivredom - i šta smo dobili, zapravo rezultat je sljedeći: rudnici u sistemu EPBiH (Kreka, Banovići, Zenica…) smanjuju proizvodnju, zbog čega dolazi do nestašica.
Posebno su pogođeni rudnici Gacko (rezerva 372 mil tona lignita) i Kakanj. Ovo direktno utječe na rad termoelektrana i povećava potrebu za uvozom.
Obnovljivi izvori energije (OIE)
O obnovljivim izvorima energije mnogo se govori kao o perspektivi i možda jedinom rješenju za stabilnost opskrbe energijom.
Međutim, da li je baš tako? Barem u Bosni i Hercegovini, to za sada nije. Pogledajmo šta nam podaci kažu o tome:
Instalirani kapaciteti (kraj 2023.):
Velike hidroelektrane: 2.076 MW
Mali hidroprojekti: 186 MW
Vjetar: 135 MW
Solar: ~212 MW (među kojima je i Petnjik 30 MW)
Proizvodnja 2024. godine:
Oko 1,2 TWh iz vjetra i solarnih kapaciteta + ~4,7 TWh iz hidro (+30 % udjela).
Oko 37% ukupne proizvodnje dolazi iz "low-carbon" izvora (preko 33% hidro, +2% vjetar, +1,5% solar).
Planovi su ambiciozni i teško da se može steći dojam kako su oni dio nekog jasnog i precizno razrađenog modela izgradnje funkcionalnog i stabilnog sistema. U planu je izgradnja 2 GW novih OIE (1,5 GW solar, 0,5 GW vjetar) do 2030. u Nacionalnom energetskom planu (NECP).
Trenutno je preko 2.000 MW OIE u pripremama za priključak.
No, i pored svih potencijala pa i viška proizvedenih količina energije, koje je BiH izvozila, odjednom, a da ne kažemo iznenada, BiH se našla u poziciji uvoznika energije.
U protekloj godini uvezeno je više, odnosno tačnije 5,9 TWh, što predstavlja povećanje za 10% u odnosu na prethodnu, 2023. godinu.
Razlozi su u loša hidrološka godina, nesigurna proizvodnja iz termoelektrana zbog manjka uglja, visoke cijene i činjenice da je trgovina energijom postal fleksibilnija na tržištima.
Kada smo tu situaciju imali u prošloj godini, šta će tek biti ove godine kada su mnoge rijeke već sada, doslovno, presušile.
U ovakvim okolnostima je bitno sačuvati proizvodne kapacitete u termoelektranama. Međutim, situacija u našim termoelektranama se svakodnevno komplicira.
Nema neophodnih investicija u osavremenjavanje proizvodnih postrojenja koja postaju zastarjela i postupno ispadaju iz proizvodnog procesa.
Zašto je to tako?
Odgovor na ovo pitanje još nismo čuli.
Kako je moguće da odgovorni ljudi u ovom sistemu nisu u mogućnosti planirati, predvidjeti i obezbjediti izlazne varijante uz neophodnu modernizaciju rudnika i proizvodnih postrojenja, naravno uz poštivanje oštrih i vrlo zahtjevnih ekoloških standarda, i obezbjeđenje energetskog miksa što je za duži period jedino rješenje, a sve to uz vrlo složenu ekonomsku, sigurnosnu i političku vrlo promjenjivu situaciju u svijetu?
Njemački primjer
Za pravo nam daje i primjer situacije u energetskom sektoru u Njemačkoj.
Podaci iz oktobra prošle godine pokazuju da je ugalj činio 29% ukupne proizvodnje električne energije u Njemačkoj – što je najviši mjesečni udio u 2024. godini.
Istovremeno obnovljivi izvori energije su podbacili: posebno je vjetar (na kopnu i moru) dao znatno manje energije nego prethodne godine pa je došlo do većeg oslanjanja na fosilna goriva.
Kritične, zapravo ratne situacije u zemljama i regionima iz kojih se nabavlja plin dovele su do povećanja cijene plina.
Visoke cijene plina (oko 0,04 €/kWh na veleprodajnom tržištu) učinile su elektrane na ugalj isplativijim od čak i modernih plinskih elektrana.
I, konačno, ugalj je tri puta nadmašio plin: u oktobru se proizvelo tri puta više struje iz uglja nego iz plina – što se nije desilo nijednom u ovoj godini.
Razlozi za to su prilično jednostavni i upozoravajući - vjetar je bio slab, plin je skup iz već navedenih razloga a postoji stabilno tržište uglja.
Sve navedeno ukazuje na dileme i potrebu osmišljavanja puta šta i kako dalje, a okolnosti su upozoravajuće za one koji upravljaju energetskim sistemom i vladu koja, barem u javnosti, ne nudi neka rješenja za dugoročno stabilniju situaciju.
Ostaje nam samo da se nadamo i vjerujemo da uvoz i kontinuiran porast cijene električne energije nije jedino rješenje.
(Autor teksta je univerzitetski profesor i ekspert iz oblasti energetike)