U japanskoj poslovnoj kulturi postoji izraz madogiwa-zoku, što doslovno znači „pleme pored prozora“. Termin je nastao u periodu kada je sistem doživotnog zaposlenja bio pravilo, a otkazi gotovo nezamislivi.
Kompanije koje nisu željele raskinuti ugovore sa starijim radnicima pribjegavale su praksi da ih zadrže formalno zaposlenima, ali bez značajnih zadataka. Njihovo mjesto nije bilo u centru događanja, već na marginama kancelarije, često doslovno pored prozora, daleko od timskih sastanaka i ključnih odluka. Takva pozicija simbolizirala je status osobe koja je i dalje dio firme, ali više nema stvarnu ulogu u radu.
Fenomen madogiwa-zoku proistekao je iz pokušaja da se održi harmonija i izbjegne stigma otkaza, jer bi direktno odstranjivanje zaposlenih predstavljalo ozbiljno kršenje nepisanog društvenog ugovora između kompanije i radnika. Za mnoge koji su decenijama ulagali u firmu, to je bila i vrsta lojalnosti, potvrda da neće biti odbačeni čak i kada njihova produktivnost opadne. S druge strane, za mlađe generacije takav sistem je ponekad bio obeshrabrujući, jer je značio da na odgovornim pozicijama često ostaju ljudi bez stvarnog utjecaja, dok se energija i inicijativa mladih potiskuje.
U praksi, život „uz prozor“ najčešće je značio dane ispunjene trivijalnim zadacima, formalnim prisustvom i odsustvom profesionalnih izazova. Radnici u takvoj situaciji nisu imali mogućnost napredovanja, niti su se njihovi doprinosi vrednovali. Neki su u tišini čekali penziju, dok su drugi pokušavali pronaći novi smisao van kancelarije. Ipak, u očima kolega, oni su bili podsjetnik na granice tradicionalnog modela sigurnosti zaposlenja.
Promjene u japanskoj ekonomiji posljednjih decenija dovele su i do promjena ovog fenomena. Nakon pucanja ekonomskog balona devedesetih i dugotrajnog perioda stagnacije, kompanije su morale smanjivati troškove i postajale spremnije da se direktno razdvoje od viška radnika. „Pleme uz prozor“ nije nestalo, ali više nije dominantan obrazac. Umjesto tihog premještanja zaposlenih, sve češće se pribjegava otvorenim restrukturiranjima, programima dobrovoljnog odlaska ili zahtjevima koji zaposlene podstiču da sami napuste firmu.
Madogiwa-zoku ostaje, međutim, važan simbol japanskog poslovnog svijeta, jer oslikava specifičan odnos prema radu, lojalnosti i društvenom statusu. Pokazuje kako su kompanije nastojale pomiriti proturječne zahtjeve: s jedne strane očuvanje korporativne harmonije, a s druge potrebu da uklone one koji više ne doprinose. U vremenu kada globalna ekonomija sve više teži fleksibilnosti i brzim promjenama, fenomen „plemena pored prozora“ služi i kao ogledalo koje podsjeća koliko su kulturni obrasci i društvene norme duboko utkani u organizaciju posla.