Promocija nove knjige Damira Uzunovića „Pariški maraton“ bit će upriličena 12. februara u 19 sati Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu.
Iz njegovog pera dosada su izašle tri knjige pjesama „Brod sa talismanom” (1992.), „Mađioničar” (1995.) i „Ljudi i ptice” (2005.); knjiga priča „Kesten” (1996.), koja je dobila nagradu fondacije Fond otvoreno društvo BiH, zatim roman u tri knjige „Ja sam” (2021.), za koji je dobio najznačajniju nagradu u Hrvatskoj – nagradu FRIC, za najbolju knjigu fikcijske proze objavljene u 2021., i nagradu Društva pisaca BiH za 2021. godinu.
Uzunović je direktor je i suosnivač sarajevske knjižare i izdavačke kuće "Buybook", te programski direktor Međunarodnog festivala književnosti – Bookstan. Radi kao urednik u izdavačkoj kući "Buybook" u Sarajevu.
Zbog svega ovoga Uzunović je veoma zanimljiv sagovornik, a on je uoči promocije nove knjige u intervjuu za Raport govorio o "Pariškom maratonu", stanju u bh. književnosti, svome sinu…
Priča o ocu i sinu koji dolaze na susret u Pariz
Promocija "Pariškog maratona“ najavljena je za sutra. Šta Vi čitaocu možete obećati kada se sretne s Vašim djelom?
Da će knjigu pročitati vrlo brzo, hahahahaha, jer ima svega stotinjak stranica. Ova knjiga jeste najviše pripovijest, jedna neobična priča o ocu i sinu koji dolaze na susret u Pariz jer se neko duže vrijeme nisu vidjeli i tamo na neobičan način susreću imaginarnog lika, protagonistu iz još nenapisanog romana koji u ovom djelu "Pariški maraton" često i s razlogom komentira. Moja pripovjedna strategija je uglavnom takva da čitaoca, što dalje ulazi u tekst, neprestano nečim nagrađujem. Brzim listanjem stranica knjige, može se uočiti, prema ilustracijama koje knjiga sadrži, da ima i formu stripa, što mi se učinilo da je forma koja najviše odgovara brzom hodanju po pariškim ulicama. Uz pređenu razdaljinu koja u metar odgovara dužini mitskog Maratona ona iznosi tačno 42 kilometra i 195 metara, koliko smo sin i ja prešli u dva dana "Pariškog maratona". Ilustracije je radila talentirana studentica sa ALU Hanna Mujagić, a veoma prepoznatljiv vizuelni identitet cijeloj ediciji dao je Bojan Hadžihalilović.
Koliko je uopće Pariz bitan u Vašem životu?
Taj je grad ličnost, pa je onda uputno da ima i svoju biografiju. Svi mi koji ga pominjemo u svojim tekstovima, pod uslovom da su ti tekstovi nekome važni, da je izdržala posuda a da vrijeme kroz nju nije iscurilo, na neki svoj način uvećavamo tu biografiju i prekrasan je osjećaj da tamo hodate bukvalno po stopama nekog od vaših najvećih književnih uzora, nekog ko je na sebi svojstven način ostavio tamo svoj znak. Kako sam rekao, to je grad u kojem se odvija većina radnje u romanu koji pišem. Roman je pisan i piše se iz prvog lica, a to prvo lice nisam ja. Pred čitaocem se odvija jedna neobična igra gdje se osobine protagoniste tog romana, u stvari štićenika Doma za djecu bez roditeljskog staranja, miješaju sa glasom i karakterom moga sina, tako da taj glas pripovjedača, ispovjedača, jeste u stvari glas moga sina, što se kasnije u tekstu I otkriva.
U najavi promocije, između ostalog, se navodi Vaš boravak u Parizu prije 30 godina te sada provedeno vrijeme sa Vašim sinom. Gdje ste Vi, a gdje Pariz 30 godina kasnije?
Taj podatak nije tačan, neko nije dobro sračunao godine, hahahaha, u pomenutom romanu koji nastaje i koji pišem, govorim o Parizu sa kraja osamdesetih – prije četrdesetak godina, a sve opet ima vezu sa krajem sedamdesetih kada u taj grad dolazi jedan zanimljiv lik iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja, do tada smješten u Domu Mladost u Bijeloj, Bokakotorski zaljev. Tog štićenika poznajem još iz mog prethodnog romana-trilogije "Ja sam", i odlučio sam da kroz formu ispovijesti o njemu napišem priču. Važno je reći da je knjiga "Pariški maraton" izašla unutar edicije Dnevnik koju za Buybook uređuje svjetski važan pisac Semezdin Mehmedinović, kao jedanesta knjiga u nizu, gdje važni regionalni pisci prema urednikovom izboru i pozivu pišu tekst u obliku dnevnika, ili neke vrlo hibridne forme kroz koju se na kraju može ispričati i neka važna priča ili kako je urednik za moju knjigu rekao: on the road novela. Velika je privilegija pisati za tu ediciju koja već sada ima veliki regionalni odjek I definitivno će obilježiti vrijeme u kojem je nastala.
Živimo u groznom vremenu. Koliko sve ovo što se dešava utječe na Vaše stvaralaštvo?
Bilo bi trošenje vremena da živimo naporedo s groznim vremenom, kako ga nazivate, da živimo jedno pokraj drugog. Ono je tu čak i onda kada se odjek takve stvarnosti ne može učitati u književnom djelu. Koliko puta ste čitajući dobar historijski roman, ili neku davnašnju dramu rekli pa sve je isto kao danas. Sve se mijenja, samo se danas ne mijenja, živimo njegove najgore i najljepše varijante, ako o njemu čak i ne pišemo, sanjamo ga.
O važnosti i dosezima naše književnosti daleko se više zna izvan BiH
Gdje je mjesto književnosti u današnjoj u Bosni i Hercegovini?
Onaj ko zna kakva se književnost danas piše u BiH, bez obzira da li njeni autori žive u BiH ili izvan nje, može bez pretjerivanja reći da bosanskohercegovački autori pišu možda najautentičniju regionalnu književnost; iskustvo rata i ratnih trauma, svakako je u mnogome odredila te književne tokove. Nažalost, o njenoj važnosti i dosezima daleko se više zna izvan BiH jer mi nemamo književne časopise, izdavačke kuće, knjižare, biblioteka niti književne festivale u mjeri u kojoj bi mogle da utiču na društveni život, pokreću ga ili mijenaju. Dakle mjesto bh. književnosti je uglavnom izvan BiH i to je teški paradoks u zemlji u kojoj ne postoji Ministarstvo kulture na državnom nivou.
Pitam Vas kao suosnivača "Buybooka" koliko osiromašeni građani Bosne I Hercegovine još pronalaze put ka knjižari?
Čita onaj ko je naučio da čita. Ako su građani siromašni a jesu, ne moraju siromašne biti biblioteke koje trebaju da čuvaju kako stare tekstove tako i svaki iole važan književni tekst koji je nastao u poslijeratnoj BiH. Kada ulazite u bh. biblioteke, bibliotečka građa je predpotopna i lako bi se mogao izvesti zaključak da se u BiH nije ništa napisalo u posljednjih 50 godina. Bibliotečki budžeti za nabavku knjiga iz preskromne produkcije bh. izdavača su nepostojeći, održavaju se tek hladni pogoni, a na prste se tek mogu izbrojati izuzetci koji nabavljaju knjige tako što im se knjige poklanjaju. Također, ovo je jedinstvena zemlja u svijetu koja naplaćuje carine na knjige i kroz PDV uzima petinu kolača. Zemlja smo sa najvećim porezom, a najnižim cijenama knjiga, ne znam samo otkuda pronalazimo dostojanstvo koje nas tjera da još uvijek postojimo.
Kakva literatura se danas čita?
Ona koja ne zamara, osim one koja se mora čitati i onda kada nas smara, a zove se Znanje. Treba biti pristojan i obazriv, niko nema vremena na bacanje da bi ga tračio na nižerazredne knjige Ii autore. Također, treba biti pošten prema sebi, onu knjigu koja nam ne drži pažnju treba odmah zafrljaciti i otvoriti neku novu. Svaka knjiga ima šansu dok je ne otvorite.