Bilo je bitno poslati čestitke prepisane od prošle godine, pozvati se na patriotizam, prosuti šuplju priču poput one da je riječ o danu ''ponosa na sve one koji su utkali svoj rad ali i živote u prosperitet naše zemlje, te dan kada se iznova obavezujemo da nastavimo njihovim putem''.
Lijepi trenutci
Bitno je bilo napomenuti i da je to ''neradni dan, dan odmora'', uz želje ''da ga provedete u miru, zdravlju i da vam bude ispunjen lijepim trenucima''. A onda je bilo najbitnije pogasiti računala prije kraja radnog vremena, pozdraviti produženi vikend i proslaviti ga daleko od stvarnosti.
To što se na Dan državnosti BiH, čija proslava pokazuje u kakvoj je rasulu i neskladu država jer ga ne slave i ne doživljavaju svi, nema na što biti ponosan i što su svi lijepi trenutci u sjeni djelovanja onih koji odašilju čestitke nikoga ne zanima.
Nema i ne može biti ponosa u zemlji koja nije sigurna u sebe ni u svoju budućnost, koja nema veze sa stvarnošću ni trenutkom u kojem se nalazimo kao ni zajedničkog slova o prošlosti. Ne može biti nitko, a pogotovo ne oni koji lijepe čestitke i odlaze na odmor, ponosan na rad, jer rada nema, a pogotovo ne rada za prosperitet zalijepljen u bezidejnim i nestvarnim čestitkama.
U zemlji je ostala sirotinja i oni koji na ovaj ili onaj način, izravno ili uz pomoć pohlepnih i potkupljivih pipaka, muzu proračune, tako da nema razloga za slavlje a oblak patriotizma, koji se raspline u doticaju sa zbiljom nedovoljan je za bilo kakve ponose.
Isprazna priča
Kako biti ponosan na zemlju koja se ne zna obnoviti, koja ne može nahraniti one koji računaju na mirovine, koja ne zna školovati djecu i koja ih pušta da odlaze i da je zavole na pogrešan način tek kada odu.
Sve su to pitanja koja se ne mogu naći niti u jednoj čestitki niti u bilo kojem programu bilo kojeg čestitara na bilo kojoj slavljeničkoj i neradničkoj razini.
Uz to, malo je onih koji će znati dati ispravan odgovor na pitanje što se to slavi 25. studenog, ali je puno onih koji će prosuti pamet na definicijama temelja zapisanih 1943. godine.
''Odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih'', kako se navodi u jednom tekstu o ZAVNOBiH-u, isprazna je priča jer se davno izbrisala odlučnost da svi u ovoj zemlji, ma koliko se ona klela da je to tako, budu jednaki.
Famozna tri I, ispisana da nas u budalastom trokutu zauvijek primire, davno su pretvorena u tri upitnika i svi se, svatko na svojoj strani trudi da ova zemlja bude zemlja samo jednih.
Tri Ali
Najglasniji su oni koji ne žele čuti da ne može ništa bez tri I i koji galame kako je njihovo I veće i snažnije jer ih je više. Upravo ti, najbrojniji, koji na svaku kritiku šalju svoje ''podstanare'' preko granice, lome definiciju u koju se kunu, koju razvlače poput izmrcvarene žvakaće i koji je ponavljaju u danima kad pjena patriotizma bez pokrića ispušta više balončića nego inače u sapunici u kojoj živimo.
Okačili smo tri I o klin, iznijeli na stolove tri Ali i pretvorili još jedan dan u ovoj zemlji u dan licemjerja, neiskrenosti i zatvaranja očiju i ušiju pred činjenicom da smo zapeli u sagledavanju stvarnosti zidajući zidove bez da samo provjerili temelje.
Mogu patrioti galamiti koliko hoće, sakrivati se iza izmišljenih zastava i vidjeti u svakoj kritici prijetnju a u svakom pokušaju upozorenja da smo skrenuli s puta mržnju prema zemlji nakon koje slijede pozivi na progon preko granica. Mogu ljubiti još jedan isprazan dan koji će biti sve isprazniji sve dok se ne vratimo na treći samoglasnik i na iskrene odgovore koji će tri upitnika pretvoriti u tri I. Ovo je zemlja i jednih i drugih i trećih, koja godinama trpi pohlepu džepova i proždrljivost isključivih patriotizama. A takva će ostati sve dok se kunemo u njezinu posebnost a u stvarnosti radimo na tome da tu posebnost izgubi.
Nakon upitnika, uvijek uslijedi jedan uskličnik. A onda će biti nevažno čiji je veći i viši. Nakon praznika i napuhanog patriotizma valja se vratiti u stvarnost, vidjeti da država ne zna što sa sobom i da su njezini građani prisiljeni prežvakavati stare priče jer nitko državi ne nudi ništa novo. Pogotovo ne jedno zajedničko veliko I.