Predstava "Hoću kući", autorski projekt dva sjajna glumca Davora Golubovića i Irfana Ribića, u režiji Saše Peševskog, od premijere u augustu oduševljava publiku širom naše zemlje, a sljedeće mjesto na njihovoj turneji je Ilidža 19. decembra,
Predstava se bavi se pitanjem doma, pripadnosti i granica – onih vidljivih, ali i nevidljivih. Na sceni se susreću dva mladića: Khaled, migrant iz Maroka, koji traži sigurnost i novi početak, i Sarajlija Denis, koji je u potrazi za vlastitim putem i potvrdom u svijetu umjetnosti. Njihovi životi se ukrštaju u trenutku koji postaje presudan i za jednog i za drugog...
Oaza sreće i vjere u u dobro
U zajedničkom intervjuu za Raport Davor Golubović i Irfan Ribić govorili su otvoreno o saradnji, o tome da li ih je predstava promijenila, ima li nade za naše društvo te su nam otkrili hoće li doći do nove saradnje.
Od premijere u augustu do danas predstava "Hoću kući" prevalila je dosta kilometara. Kako doživljavate reakcije publike? Ima li neka koja je baš ostavila dojam na vas?
Davor: Istina. Uživamo u svakom igranju podjednako. Ljudi se smiju, zabavljaju. Drago mi je da nasmijavamo ljude, ali još mi je draže što šaljemo poruke mira, tolerancije. Prekopirat ću vam jedan svoj intiman dojam zapisan nakon jednog igranja:
Bugojno. Odlučio sam da bilježim. Deseto igranje. Večeras prvi put nije bilo “glume”. Irfan i ja smo bili, postojali. Ispunjen sam optimizmom do daske. Ljudi su bili s nama, pomogli nam da napravimo imaginarni svijet. Oazu sreće i vjere u u dobro. Bar na kratko. Bar u bajci. Da svjetlo preuzme tamu i osvijetli dalji put.
Eto.
Irfan: Nekako sam najviše sretan što putujemo po našoj lijepoj zemlji i upoznajemo divne ljude. Svako se na neki način, rekao bih, pronađe u ovoj predstavi. Jer je nekako bliska ljudima, svakom srcu. Dodatno vjerujemo u projekt kada imamo potvrdu naše publike. Rekao bih da ljudi reaguju iskreno, kako želimo i prenijeti poruku publici.
Putevi migranta iz Maroka Khaleda i Sarajlije Denisa se ukrštaju i nastaje priča o neobičnom prijateljstvu... Vas dvojica napisali ste zajednički tekst. Kako je došlo do te saradnje, kako je izgledao proces stvaranja predstave i čija je zadnja kada se mišljenja baš i ne slažu?
Davor: Do saradnje je došlo kroz razgovor. Ljudi koji žele nešto da naprave, koji žele da rade, da ispituju nove mogućnosti, da razvijaju svoje vještine, da ispituju i učestvuju u svijetu oko sebe vrlo se brzo prepoznaju, tako smo i mi u ovome i evo ga, imamo zadatak i svrhu.
Irfan: Davor i ja se poznajemo od Akademije, ali smo proteklog ljeta radili na kratkom filmu, pa smo željeli dodatno vrijeme u toku godišnjih odmora iskoristiti da napravimo autorski projekat.
Predstava "Hoću kući" podsjeća da se svaka razlika može prevazići ako postoji otvorenost i spremnost da se sluša i razumije drugi, stoji u vašoj najavi. Igrate predstavu u svim dijelovima BiH i koliko, po vama, danas ima spremnosti za to? Ima li nade za naše društvo?
Davor: Tako je. Ja ne vjerujem pretjerano u nadu, sudbinu nekog društva i pojedinca. Ja baš zato što vjerujem, uzeo sam stvar u svoje ruke i otvoreno komuniciram kroz različite forme gdje i u čemu griješimo i kako da postanemo bolji, svak pojedinačno, pa onda svi zajedno. Postoji jedna jevrejska poslovica, koju sam čuo na jednom predavanju na YouTubeu koja glasi: “ Ako ne postanemo bolji, postat ćemo gori”.
Irfan: Ima itekako. Ja sam nepopravljivi optimista. U svakom mjestu nailazimo na dobru saradnju, susretljivost i pomoć ljudi. Zato ću uvijek reći da ova zemlja itekako ima potencijala. Sa dobrim ljudima koji žive tu. S druge strane, samo smo pogrešno vođeni, a svi znamo odakle to seže.
Koliko je vas dvojicu promijenio rad na predstavi?
Davor: Svaki rad i upuštanje u nepoznato promijeni čovjeka, jer iskustva su ta koja nas polako oblikuju, polako, godinama, kao valovi stijene. Tako i mene, nas.
Ifran: Mogu reći da me promijenio na način da u svom poslu ne čekam priliku. Danas ih je sve manje. Tako da ako ne kreiraš nešto vlastitim rukama, teži je opstanak.
Publika je jedino mjerilo
Kako je uopće u današnjoj BiH napraviti predstavu? Jeste li imali dovoljnu podršku?
Davor: U BiH sve je komplikovano, nemoguće, nepotrebno, aljkavo, lijeno, neuslovno, od kad znam za sebe. Ali, kad i koju kreaciju može zaustaviti bilo šta, ako je ona prava? To je potreba. Kao potreba fetusa da izađe iz majke. Predstava se rađa iz potrebe. Ona je prirodna pojava koliko i rast trave, izlazak sunca, roðenje djeteta.
Irfan: Iskren da budem institucionalno nismo. Vrlo jasno i konkretno. Ali to nas nije zaustavilo, naprotiv, dalo nam je snagu i dodatni motiv da izađemo pred našu dragu publiku. Oni su jedino i pravo mjerilo.
Možete li zamisliti da ponovo zajedno nešto napravite?
Davor: Opet ćemo raditi zajedno, sigurno.
Irfan: Apsolutno. Već i pričamo o tome. Prve ideje zapisujemo na papir, a onda ćemo se zatvoriti i pisati. Tako je i ova predstava nastala. Bitna je velika ljubav i želja.