Tokom realizacije intervjua s Davorom Golubovićem (37) potpisnica ovih redova stekla je dojam da je riječ o osobi koja je pedantna, posvećena, analitična i veoma iskrena, što se na koncu i vidi prema njegovim glumačkim kreacijama.
Čak i ne tako redovni posjetioci Kamernog teatra 55 na prvu će vam nabrojati nekoliko predstava u kojima Davor oduševljava - "Mirna Bosna", "Blank", "Sjećaš li se Doli Bel", "Sin", "Schindlerov lift"... On je, ustvari, jedan od stubova repertoara Kamernog teatra.
Ili treniraš i igraš ili si na klupi
Njegov intervju za Raport oslikava profesionalca koji punim plućima živi glumu - 400 predstava je odigrao u Kamernom, glumio je u domaćim i inozemnim filmskim produkcijama... Davor Golubović je umjetnik koji ima stav i iznosi ga bez problema.
Sudeći prema predstavama koje su na repertoaru Kamernog teatra 55 iza Vas je veoma intenzivna sezona - od premijernog “Blanka” do predstava koje su godinama na repertoaru. Vi nosite repertoar. Kako će izgledati Vaš ljetni odmor ili niste od onih kojima je potreban duži predah?
Iza mene je 7 intenzivnih sezona, mogu reći da sam u formi. Isto je kao u fudbalu ili drugim sportovima. Ili treniraš i igraš ili si na klupi. Mogu reći da za glumca ne postoji odmor. Ja ne znam kako je to provesti dan, sat, momenat da ne mislim o ulogama. One su usko vezane za svakodnevni život. Kada počnete da mislite i živite kao glumac, izgradite jedan “mišić” u mozgu koji paralelno bilježi iskustva i memoriše ih, kako bi ih opet nekad mogao proživjeti. To je pokušaj da se živi i osvijesti svaki trenutak života. Što je bogatije životno iskustvo, unutrašnji život glumca bogatiji je sadržaj koji može da da na sceni. Sve drugo je imitacija. Zato se čudim, što u zadnje vrijeme glumcima pokušavaju prebrojati radne sate u pozorištu. To pokazuje koliko je neznanje o tom zanatu, koji se u pravim rukama, pretvara u umjetnost.
Gluma je između ostalog misaoni proces. Pravi glumac radi dok jede, spava, na putu, u samoposluzi, na godišnjem odmoru, u tramvaju. Često se uhvatim kako idem ulicom, dok radim u glavi, prolazim situacije koje treba da igram, počnem na glas govoriti, vježbati repliku i mislim, ako me neko vidi reći će sigurno: "Jadna majko, vidi budale”. Hoću da kažem, za mene nema odmora, ja jesam glumac!
Koju biste od svih Vaših uloga izdvojili?
Izdvojio bih uloge, koje po mom mišljenju, nisam osvojio u velikom postotku, koje nisu bile za mene, s kojima sam krivo srastao. Nemate pojma kako to čovjeka pati na sceni. Na sreću neke od tih nisu više na repertoaru, a ako je u pitanju serija, film, jednostavno, ne gledam ih, trudim se da zaboravim na njih. Bolje nego da se patim.
Kako vrijeme prolazi, sve ja manje ljudi s kojim želim raditi
Mnogima ste omiljeni glumac. Osjetite li o na svojoj koži?
Da, jako to osjetim. Dešava mi se i da mi ljudi otvoreno govore, pišu mi na Instagramu, ne kriju svoje simpatije, nekad oduševljenje. Odigrao sam više od 400 predstava u Kamernom teatru. Velika je stvar da vam ljudi povjeruju, vašim likovima, odigranim situacijama pred njihovim očima. Znam kad sam ih ubjedio, kad mi vjeruju, osjetim njihovo prisustvo, da me prate radoznalim očima. Isto tako mogu u sali Kamernog teatra osjetiti kad neko ima lošu vibraciju prema meni, gdje sjedi, gdje je ta crna rupa u svijetu koji se stvara između mene i publike. Na sreću takvih je jako malo i vrlo brzo moraju zaigrati sa svima nama ili jednostavno postaju višak u toj igri. Vole moj rad, interesujem ih, zar to nije lijepo?
Postoji li uloga ili angažman koji nikada ne biste prihvatili?
Kako vrijeme prolazi, sve ja manje ljudi s kojim želim raditi.
Kako je u današnjoj Bosni i Hercegovini bit glumac? Gdje je uopće kultura u našem društvu?
Bosanski mentalitet, kao i svaki drugi, ima svoj autentičan glumački izraz, koji treba njegovati. On se očituje u emociji, njenim bojama, njenoj dubini i širini, tonu, u jednostavnosti, poetičnosti, razigranosti… Lijepo je imati to glumačko naslijeđe. Od pitanja kako je biti glumac u Bosni i Hercegovini, meni je važnije pitanje kako je biti bosanski glumac i mogu vam reći odlično je.
Stvari treba pustiti da idu prirodnim tokom
Gdje je film u Vašoj karijeri?
Film je u mojoj karijeri sporedna stvar. Ima jako puno razloga. Od zanatskih pitanja koja su mi najvažnija, jer je to ono što je jedino u mojim rukama, pa do pitanja društvenog položaja, sretnih okolnosti, pogodne situacije, igre slučaja, faktora sreće, tuđe volje, što sve definitivno nije u mojim rukama. Tako da čekam svoju ulogu, kad bude pravo vrijeme za nju, ako bude, da je uradim sa uživanjem. Stvari treba pustiti da idu prirodnim tokom. Važno je biti prisutan.
Šta nam možete otkriti od Vaših novih projekata?
Ne mogu vam otkriti ništa, jer ništa nemam sakriveno. Priča se da bih trebao nešto snimati ove godine, ali još se samo priča… Sa dvojicom dragih kolega kuckam planove za autorsku predstavu, koja treba da bude izvedena u oktobru ili novembru u Sarajevu. Imam taj redovni repertoar koji je jako bogat, igram mnogo predstava. Tako da, u glumi sam. Tu sam.
Stanovnik galaksije, Mliječnog puta, zemaljske kugle, sin, brat, prijatelj...
Društveno ste angažirani, podržali ste između ostalih i proteste studenata. Koliko to kod nas uopće ima utjecaja?
Društveno sam slabo angažovan, dijelom jer su mi angažovanost ogadili ljudi koji se promovišu na tuđoj muci, zarad profita, dijelom jer vidim da se život nastavlja normalno bez obzira na količinu zla koje ljudi prave jedni drugima. Ljudi su u većini jedne obične, preplašene, bezobzirne štetočine.
Ko je Davor u svoja četiri zida?
Davor je u svoja četiri zida stanovnik galaksije, Mliječnog puta, zemaljske kugle, sin, brat, prijatelj, drug, komšija, poznanik, kolega, glumac, građanin, uzor, smetnja, pomoćnik, odmagač, koji kao i svi ima svoje dobre i loše strane, dobre i loše dane, ali želi biti dobar i bolji čovjek nego jučer.