Dejan Cukić (66) na muzičkoj sceni regiona upisan je prepoznatljivim rukopisom. Svirao je s Bajaginim Instruktorima, sarađivao s Džonijem Štulićem, u solo karijeri snimio brojne hitove a posljednjih godina profesionalno se kreće po liniji muzičara, novinara, prevodioca...
On je čovjek kroz čije vene teče muzika, a važno mjesto u njegovoj karijeri zauzima projekt "Indexi i prijatelji" na kojem učestvuje već godinama i koji ga u Sarajevo ponovo dovodi 1. decembra na koncert u Bosanskom kulturnom centru.
Cukić je u intervjuu ta Raport oživio svoja sjećanja na Sarajevo, "Indexe", govorio o muzici danas, kao i vještačkoj inteligenciji i prirodnoj neinteligenciji...
U Sarajevo dolazim sa spletom jakih osjećanja
Jedan ste od učesnika koncerata "Indexi i prijatelji". U Sarajevu vlada veliki interes publike za koncert. Nije prvi put da učestvujete u ovom projektu. S kakvim emocijama dolazite u Sarajevo?
Uvijek dolazim u Sarajevo sa spletom jakih osjećanja. Mnogo divnih ličnih životnih priča vezano je za ovaj grad. Mnogo uspomena na drage ljude, prijatelje i neka mladalačka ludovanja kada nam se svima činilo da nam se ništa loše ne može dogoditi.
Kakve uspomene nosite na Davorina Popovića i Bodu Kovačevića?
Za mene je Davorin bio prvi pjevač koji nas je uvjerio da se rock muzika može izvoditi i na našem jeziku. Kao čovjek koji prvi zagazi u snijeg i utre stazu onima koji dolaze. Pored toga, za mene je bio vječni počasni gradonačelnik Sarajeva. Bodo Kovačević je bio drugačija priroda, ali ne manje značajan kao gitarista, kompozitor i umjetnik uopšte. Prošle godine smo nastupali u okruženju njegove izložbe slika. Nezaboravno.
Jeste li Vi u posljednje vrijeme više muzičar, prevodilac ili nešto treće?
Nekada sam odvajao sve te moje „djelatnosti“. Sada ih doživljavam kao dio iste zajedničke stvari: potrebe da svoju ljubav i strast prema muzici dijelim sa drugim ljudima. Bilo da pišem pjesme, pjevam, prevodim muzičke biografije, vodim radio emisiju ili podsjećam publiku na vječne vrijednosti i ljepotu kao što je muzika "Indexa".
Kako Vam izgleda muzička scena regiona danas?
Jako malo stvari uspijeva da me dotakne. Pop muzika je postala suviše formatizovana, kao da nas spremaju za potpunu dominaciju vještačke inteligencije u sprezi sa prirodnom neinteligencijom. Na alternativnoj sceni ima mnogo zanimljivih stvari, ali mladi muzičari još uvijek robuju principima „što ružnije to bolje“, odriču se melodija i tako sebe sputavaju u komunikaciji sa širom publikom... Nama matorcima ostaje da se bavimo nostalgijom, ali to nije nužno loše... Treba održavati trag vremena u kome su se pravile dobre pjesme.
Ima li muzika još uvijek moć da mijenja svijet?
Čini mi se da se industrija veoma trudi da obuzda muziku u ozbiljnijem pokušaju podsticanja promjena. Angažovani autori su poprilično marginalizovani... Ali promjene su najčešće neočekivane, pa im se valja nadati.
Joan Baez učio da pjeva "Ima neka tajna veza"
Radili ste intervjue s velikim svjetskim muzičkim zvijezdama. Koje od njih na Vas ostavio najjači dojam?
Najjači utisak ostavili su oni sa kojima sam uspijevao da ostvarim nešto bliskiji kontakt od uobičajene rampe kakva stoji u odnosu novinar – zvijezda. Najljepše je bilo kada sam Joan Baez, heroinu Vudstok generacije, učio da otpjeva pjesmu „Ima neka tajna veza“ na našem jeziku, a ona mi poslije koncerta prilazi i uplašeno pita „Kako je bilo?“ Nestvarno!!!
Vaš izbor pet najznačajnijih pjesma ex-Yu rock scene?
Hmmm... teško pitanje na koje bih svakoga dana vjerovatno imao drugačiji odgovor... ali za danas, evo:
"Indexi" – „Balada“
"Azra" – „A šta da radim“
Arsen Dedić – „Sve što znaš o meni“
"Ekatarina Velika" – „Par godina za nas“
"Riblja čorba" – „Pogledaj dom svoj anđele“