U moru političkih budalaština kakve se prosipaju u Bosni i Hercegovini svakog dana, moglo se prije nekoliko dana čuti i kako su najveći problemi pozivi na razgovor. I to ne samo oni koji posljednjih dana odzvanjaju iz Republike Srpske kroz govorancije i iksove Milorada Dodika nego i svih onih koji misle da bi se dijalogom trebalo doći do nekakvog iskoraka u ovom političkom tapkanju.
Bljuvotnici
Potrošači našeg novca kroz proračune i trošači naših vremena lupaju u javnom prostoru sve i svašta i zbilja je pitanje koliko treba ovoj zemlji da je zahvati kolektivna mučnina i povraćanje od silnih gluposti koji se nude kao analize naših kaosa i rješenja naših problema.
No, po svemu sudeći, sve može biti ponuđeno osim razgovora, pogotovo ne s Dodikom, a neki bljuvotnici smatraju pak da ne treba nikako pričati i da treba zadržati i jačati svoju moć.
A jačanje moći jedne strane u Bosni i Hercegovini, iako smo se zakleli da ga neće biti, redovito znači i jačanje jauka na drugim stranama.
Sve je, u ovoj posljednjoj krizi, započeto naopako. Prvo je odglumljena velika ljubav u Federaciji, a onda se krenulo u neiskreno državno partnerstvo koje je zapelo baš onda kad su se mnogi ponadali da će napaćena zemlja konačno krenuti koračić naprijed.
Trebalo je, ako se već odlučilo brisati Dodika iz koalicije, povući davno uladičeni predmet kupovine vile i procesuirati ga za ono o čemu se za sada samo priča. Stvarna opipljiva korupcija ne bi se mogla razvlačiti tek tako kao politički progon, a onda bismo izbjegli svo ovo pumpanje patriotizama i repubikosrpstva s jedne strane i napuhavanje obrane domovine od napada iznutra s podrškama izvana.
Ljubakanje
Trebalo je, ako se već ljubakalo za govornicama i milovalo koalicijske obraze, na papir staviti malo veće probleme od kadrovskih križaljki, i stvarno preuzeti ulogu onih koji će probleme u zemlji početi rješavati.
Da je pameti, a nje nije, sjeli bi mozgovi u Federaciji, iskoristili prazan hod dok Dodika nitko ne lovi, pa sjeli i razgovarali o tome kako će učiniti boljom ovu zemlju kad se jednom riješe bjegunca koji ne bježi.
Trebali su mozgovi u Federaciji, ako se toliko razapinju u željama da nam bude bolje, iskoristiti vrijeme pa sjesti za stol kako bi riješili federalni čvor, jer kad i ako se jednom riješi Dodikova epizoda valja opet gledati epizodu federalnog natezanja.
Svima je jasno, barem bi trebalo biti, da je kamen koji ne da ovoj zemlji koraknuti naprijed ustvari odnos u Federaciji i da se klimavom tronošcu moraju sve noge učiniti jednakima. U suprotnome, uvijek će se klimati.
Deratizacija
Hrvatski lideri oprezno su se odrekli Dodika, da bi potom ušutjeli vidjevši kako se sarajevske snage ne snalaze u iznalaženju rješenja. Kad se galama zbog nemoći pred Dodikom usmjerila južnije, vratili smo se za federalni korak unazad. Zaboravlja se da je davno upozoreno kako se federalna ljubav nije baš primila u koaliciji i prešućena su upozorenja kako je partnerstvo ostalo samo na papiru. Stoga, galama oko Dodika dobrim dijelom skriva raspad u Federaciji a frustracije idu toliko daleko da preplaćeni mozgovi govore kako nema priče ni s kim i da će biti onako kako jedna strana kaže.
A kad se to čuje, pogotovo u vrijeme zagrijavanja za izbornu godinu i kampanju koja će krenuti čim se kandidati okupaju i osunčaju na mrskom Jadranu, ne može se očekivati ništa drugo nego još jedna izgubljena godina i još jedno pumpanje patriotskih mišića.
Onih mišića koji se, kako vidimo u Sarajevu, ne mogu izboriti ni s miševima a prave se sposobni izboriti se za bolju, pravedniju i zajedničkiju državu koju su, zbog nederatizacije u svojim redovima i neispiranja svog nereda, ogadili svima.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne održavaju nužno uređivačku politiku Raporta.