Iako je Netflix dobro poznat po ilustrovanju žanra istinitog zločina (true-crime), trenutni uspjeh dokumentarca „Istraga o Lucy Letby“ (The Investigation of Lucy Letby) pokazao se polarizirajućim. Razlog nije sam sadržaj, već metoda pripovijedanja i implikacije koje ta odluka nosi za budućnost dokumentarnih priča na streaming servisima, piše Collider.
Dokumentarac se osvrće na zločine Lucy Letby, bivše neonatalne medicinske sestre proglašene krivom za ubistvo sedam beba i pokušaj ubistva još nekoliko njih. Film uključuje stvarne snimke njenog hapšenja, intervjue s istražiteljima i stručnjacima. Međutim, kreativni smjer koji je privukao više pažnje od samog događaja je korištenje vještačke inteligencije (AI) za generisanje intervjua sa dvije učesnice kako bi se prikrio njihov identitet.
Ono što se u početku moglo smatrati jednostavnim tehničkim rješenjem, postalo je predmet spora, otvarajući etička pitanja o autentičnosti informacija, pristanku učesnika i prikladnosti korištenja AI za memorijalizaciju tuge.
Serijal prati poznatu strukturu: rekonstruiše kako su doktori u bolnici „Countess of Chester“ primijetili uznemirujući obrazac neobjašnjivih smrti beba, kako se policija fokusirala na Letby i kako su tužioci gradili slučaj.
Da bi humanizovali priču, autori su uključili svjedočanstva dvije osobe koje su tražile anonimnost: „Sarah“, majku čija je beba umrla pod nadzorom Letby, i „Maisie“, bivšu prijateljicu optužene. Njihove priče su najemotivniji dijelovi dokumentarca, ali su istovremeno i najvještačkiji. Umjesto sjenki, zamućivanja lica ili izmijenjenih glasova, produkcija je koristila AI slojeve (AI overlays). Intervjui su stvarni, snimljeni sa stvarnim ljudima, ali su njihova lica, glasovi i fizički izgled digitalno zamijenjeni AI avatarima koji prate njihove pokrete i ekspresije.
Iako je Netflix ovo predstavio kao kreativan izbor uz pristanak učesnika, rezultat je uznemirio gledaoce. U trenutku kada „Sarah“ opisuje noć smrti svoje bebe, njen glas puca, usta podrhtavaju, a suza se stvara u oku, a onda shvatite da je to vizuelni efekat. AI avatari ne anonimiziraju tugu; oni je estetizuju. Gledaoci se pitaju ne samo kako tehnologija funkcioniše, već i može li se onome što vide uopšte vjerovati.
Branioci ove tehnologije ističu da je AI i ranije korišten u dokumentarcima poput „Welcome to Chechnya“, ali tamo je cilj bio zaštita života ljudi u opasnosti. Dokumentarac o Lucy Letby je, s druge strane, komercijalni proizvod. Korištenje AI ovdje ne štiti nikoga od neposredne opasnosti; ono zamjenjuje jednostavne metode anonimizacije nečim što je vizuelno upečatljivije i mnogo više odvlači pažnju.
Ako se AI-generisani avatari normalizuju, implikacije su dalekosežne. Šta se dešava kada rekonstrukcije postanu izražajnije od stvarnosti? Kada se emocije mogu suptilno „naštimati“ u postprodukciji? Dokumentarci ne preživljavaju skepticizam. Jednom kada gledaoci počnu sumnjati u to da li su intervjui stvarni, kredibilitet žanra se urušava. Netflixova odluka je pretvorila ljudsko svjedočanstvo u vizuelnu simulaciju, prešavši liniju za koju mnogi gledaoci nisu ni znali da postoji dok je nisu osjetili kako puca.