Dino Mustafić: Jezik vulgarnosti i primitivizma hara. Takav jezik odgovara našim etničkim liderima

Gosti najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bili su dva istaknuta pozorišna reditelja - Kokan Mladenović iz Beograda i Dino Mustafić iz Sarajeva - čije su predstave dobro poznate pozorišnoj publici od Skoplja do Ljubljane. Tema razgovora bila je odnos vlasti u Srbiji i Bosni i Hercegovini prema umetnicima i umetnosti. Bilo da je riječ o ponižavajućem tretmanu kulture u budžetima, zašto u Bosni i Hercegovini lokalni funkcioner, kome je istekao mandat, prima četiri puta veću platu od zarade istaknutog glumca, kako su poslanici vladajuće stanke u Srbiji sa skupštindke govornice na najprimitivniji način vrijeđali ugledne glumice i glumce, kako se režimski tabloidi u Srbiji i anonimusi na portalima u Bosni i Hercegovini obračunavaju sa umjetnicima koji nisu po volji vlasti. Razgovaralo se i o tome zašto partijski ljudi sjede u upravnim organima u pozorištima u Bosni i Hercegovini, kako vlast nagrađuje poslušnike, kako su se na proslavi izborne pobjede Srpske napredne stranke našla poznata umjetnička imena, zašto najveći broj umjetnika ćuti i ne reaguje na bahatost vlasti, da li se šutnjom indirektno podržava vlast, da li u Srbiji postoji ijedno slobodno pozorište, kako se na indirektan način cenzurišu umjetnička djela, kao i o tome zašto su u prvim poratnim godinama pozorišta u regionu bila mnogo hrabrija nego danas. Gospodine Mladenoviću, vi ste nedavno izjavili da političarima kultura služi za ponižavanje umjetnosti. Na koji način oni ponižavaju umjetnost? Kokan Mladenović: Najvidljivije nas ponižavaju preko budžeta za kulturu. S tim novcem ne možete apsolutno ništa do li da preživljavate. Tako vlast kupuje poslušnost ljudi koji rade u teatrima. To je poruka da će im biti ukinuto i ono malo sredstava ukoliko repertoari naših pozorišta prestanu da budu kukavički i uhvate se u koštac sa onim što se dešava oko nas, a dešava se mnogo strašnih stvari. S druge strane, svaki umjetnik, koji ispolji građansku hrabrost, prolazi kroz toplog zeca gotovo jednopartijske Skupštine Srbije. To se događa kako manje afirmisanim umjetnicima - tako i slavnim imenima našeg pozorišta i filma. Dino Mustafić: U Bosni i Hercegovini je slično kao u Srbiji. Ovih dana sam pročitao da jedan lokalni funkcioner iz Opštine Centar u Sarajevu odlazi na “bijeli hljeb” - tako se u narodu naziva privilegija političara da godinu dana primaju platu nakon što im istekne mandat - sa plaćom preko 4.500 KM (oko 2.250 eura). Ako imamo u vidu da je prosječna plaća u Bosni i Hercegovini oko 800 KM (400 eura), onda to dovoljno govori kakav je nesrazmjer između plaća i beneficija političara i ostalih građana. Tokom ove pandemije ljudi koji žive od umjetnosti, za razliku od ostalih djelatnosti, nisu dobili nikakvu pomoć od vlade. Bili su zaboravljeni, prepušteni sami sebi, jednom riječju bačeni na ulicu. Ako vam kažem da glumci, koji su honorarno angažirani, za dva i po mjeseca rada na predstavi dobiju oko 1.000 KM (500 eura) i kasnije maksimalno 200 KM (100 eura) po predstavi, onda vam je jasno kakav je u Bosni i Hercegovini odnos prema umjetnicima. Riječ je o antiintelektualnoj klimi u kojoj se umjetnici nazivaju budžetskim parazitima i lezihljebovićima i gdje se svako ko svojim djelima može uznemiriti ili kritički pogledati na vlastodršce pokušava marginalizirati ili eutanazirati.

Pozorišno jednoumlje

Gospodine Mladenoviću, vi ste žestok kritičar vlasti u Srbiji, da li zbog toga imate posljedice? Kokan Mladenović: U Srbiji svi koji misle drugačije, a u posljednje vreme i svi koji uopšte misle, bivaju sankcionisani. Ja sam nekako navikao da moj pozorišni život bude tamo gdje ima dobre atmosfere i gdje to što hoću da kažem ne biva cenzurisano ni na koji način. Pozorišno jednoumlje u Srbiji napravilo je klimu u kojoj su nepoželjne predstave koje se obračunavaju s onim što čini naš nesretni društveni i politički život. U Beogradu je trenutno ponovo ista vlast kao devedesetih godina - i ne samo to nego i isto eskapističko pozorište koje lažno priziva čistu umjetnost. A Andre Breton u Manifestu nadrealizma kaže da gdje god postoji poziv na čistu umjetnost ispod toga stoje u stvari najprljavije lične pobude. Koliko znam, vi ste 2019. godine povukli svoju predstavu sa pozorišnog festivala u Nišu kada ste saznali da će prjedsednik Vučić biti pokrovitelj tog festivala. Kokan Mladenović: Mladi, sjajni kolega Igor Vuk Torbica, koji je tako tragično završio, i ja napustili smo festival onog trenutka kad je upravnik niškog pozorišta objavio da će festival biti pod patronatom predsjednika Srbije. Za mene je predsjednik Srbije sinonim za svaku vrstu nekulture, počev od njegovog bahatog, nevaspitanog govora i načina na koji se obraća sopstvenim građanima. Uz to on predstavlja državu koja se tako sramotno odnosi prema kulturi. Abolirati ga od toga i pristati da učestvujete na festivalu iznad koga se nalazi njegovo pokroviteljsko ime - za mene je bilo apsolutno nedopustivo. [caption id="attachment_68741" align="alignnone" width="850"]

Kokan Mladenović[/caption] I vi ste, gospodine Mustafiću, veoma kritični prema vlasti u Bosni i Hercegovini. Da li zbog toga imate problema? Dino Mustafić: Moji problemi su uglavnom anonimni tekstovi na portalima u kojima se nacionalisti raznih boja takmiče ko će vas više više uvrijediti ili uniziti. To je jezik vulgarnosti i primitivizma koji naprosto hara javnim prostorom. Taj jezik odgovara našim etničkim liderima tako da se u tome počinju takmičiti političari i njihovi plaćenici koji se javljaju na poprilično opskurnim medijskim servisima. Ovdje nema zvanične cenzure, ali postoji mehanizam koji je suptilniji, a to je redukcija budžeta. Iz godine u godinu smanjuje se budžet za pozorište, posebno onim teatrima u kojima postoji želja za angažiranim, socijalnim, političkim, kritičkim pozorištem. Za mene je mnogo opasnija autocenzura kod nekih mojih kolega - da se stvari ne talasaju, da se duhovi ne uznemiruju umjesto da se govori jasno i vrlo direktno. Sve manje takvih naslova viđam na repertoarima i sarajevskih pozorišta i onih u regionu. Mi smo 2000. godine imali vrlo zanimljiv val, rekao bih skoro katarzičan, suočavanja sa prošlošću u kojem se mnogo zanimljivog dogodilo na polju scenske umjetnosti, ali i u književnosti i na filmu.

Provlačenje kroz blato

Vlast u Srbiji ne podnosi da je umjetnici kritikuju. Recimo, nedavno su poslanici vladajuće partije u Skupštini Srbije najgrublje napali istaknute glumice i glumce koji su kritički progovorili o vlasti. Moram da kažem da je u Češkoj, gdje ja živim, tako nešto nezamislivo. Ovdje su glumci, vjerovali ili ne, važniji od političara. Ni ljudi na najvišim funkcijama ne bi se usudili da kažu nešto loše o glumcima. A kada umre neki istaknuti glumac ili glumica prekida se program da bi se ta vest saopštila. I onda kreće specijalni program posvećen toj ličnosti. To se nikada ne radi za političare. Kokan Mladenović: Naš predsjednik Aleksandar Vučić je mega estradna ličnost sa njegovom opsesijom da bude najvoljeniji, najpopularniji, da svi elektronski i štampani mediji budu prepuni isključivo njegovih intervjua i slika. On jako teško podnosi da bilo ko bude važniji od njega. S druge strane, ljudi kao što je Jelisaveta Seka Sablić, koji imaju fantastične umjetničke karijere i koji su doprineli ugledu naše zemlje, bivaju provlačeni kroz živo blato naše skupštine zbog nekog intervjua koji se nije svidio našem predsjedniku. Jer ja nemam nikakvih iluzija da su ljudi nišči duhom, koji trenutno pune Skupštinu Srbije, sposobni za samoinicijatvu. To su ljudi koji reaguju na mig svog vođe. Oni su jurišne brigade. A provlačenje kroz blato Seke Sablić, Dragana Bjelogrlića, Koraksa i mnogih drugih pokazuje na šta su oni spremni. Ne možete popamtiti imena tih ljudi koji atakuju na neke od najznačajnijih umetnika u našoj zemlji. Oni su do te mjere efemerni, do te mjere potpuno beznačajni, ali ljaga koju prave je jako velika i oni uspjevaju da u blato, u kome sami žive, uvale apsolutno sve neistomišljenike. Trenutno niko nije nedodirljiv, nijedna veličina. Svi su na potencijalnim optužnicama, svi imaju metu na čelu, samo je pitanje kada će vođa poželjeti da se puca u te mete. Dino Mustafić: U Bosni i Hercegovini ne postoje crne liste, ne postoji ni ideološka cenzura. Ali najbolji rijetko režiraju, nisu u prilici da rade. Zlo je krenulo onoga trenutka kada je kultura ušla u institucije sistema koji je obolio od partokratizacije. Organi upravljanja u pozorištima, koji bi trebali da pomažu umjetnicima u nabavci sredstava i opremanju predstava, postali su neka vrsta političke kontrole. U tim upravama su uglavnom anonimni ljudi koji se nagrađuju za lijepljenje plakata i dijelenje afiša za vrijeme izbornih kampanja. Oni sjede u upravama institucija koje slave 50, 60, 80,100 godina postojanja i određuju standarde tih umjetničkih kuća. To je degradaciji znanja i struke. Rekli ste da vlast voli da ponižava umjetnost i umjetnike, a da li ih se vlast ipak boji? Dino Mustafić: Mislim da se oni ne boje, ali osjećaju nelagodnost. Za njih je intelektualni i duhovni prostor uznemiravajući zato što se osjećaju inferiornim, zato što mu nisu dorasli, zato što nemaju intelektualni kapacitet koji može da apsorbira bilo kakav ozbiljniji umjetnički i kulturni sadržaj. To su ljudi koji nemaju nikakvih kulturnih potreba i navika. Njima je važniji jedan masni estradni refren od bilo kakvog poetskog stiha. Kokan Mladenović: Mislim da se vlast ne boji, ali ima opsesivnu potrebu da uspostavi totalni monopol nad javnom riječi. A pozorište ima moć javne riječi koja se sa scene direktno obraća građanima. Statistike kažu da - ne samo kod nas nego i u mnogo razvijenijim zemljama - broj onih koji imaju kulturne potrebe ne prelazi dva posto. Znači, kad bi svi ljudi u Srbiji, koji imaju kulturne potrebe, izašli na izbore ne bi mogli ništa da promjene. Ali radi se o opasnoj moći javno kazane riječi. Kad nešto kažete pred 300, 500 ili 1000 ljudi i kad se to ponavlja iz večeri u veče - to može da utiče na promjenu stava građana i može da ugrozi mjehur od sapunice koji vlast tako zdušno kreira. Zato se vlast - bez obzira što mi suštinski ništa ne možemo da uradimo protiv njih - osjeća nelagodno. Oni pomno prate šta se dešava na kulturnoj sceni uplašeni da se ne izrodi nešto što može da probuši njihov mjehur od sapunice, pa da se ispostavi da je sve to jedna ogromna laž u koju su nas natjerali da živimo.