Do početka 31. Sarajevo Film Festivala, koji svoju zavjesu diže u petak, nije ostalo puno vremena. Uzbuđenje raste i kod organizatora, filmadžija kao i kod publike, no u posebnoj poziciji je reditelj Dino Mustafić čiji film "Paviljon" svjetskom premijerom otvara ovogodišnje izdanje SFF-a.
Scenarij filma potpisuje Viktor Ivančić, koscenarist je Emir Imamović Pirke. Direktori fotografije su Almir Đikoli i Mustafa Mustafić, montažer Vladimir Gojun, autor muzike Bojan Zulfikarpašić, kostimografkinja Zhaklina Krstevska, scenografkinja Mirna Ler.
U glumačkom ansamblu su Rade Šerbedžija, Zijah Sokolović, Miralem Zubčević, Ksenija Pajić, Jasna Diklić, Branka Petrić, Meto Jovanovski, Vladimir Jurc Lali, Kaća Dorić, Muhamed Bahonjić, Ivo Barišić, Ermin Bravo, Alban Ukaj, Nikša Butijer, Mirjana Karanović, Ermin Sijamija, Aleksandar Seksan...
Dokazani pozorišni mag se nakon 20 godina vratio u svijet filma a publika i na „Paviljon“ i na Mustafićev „comeback“ reaguje iznimno velikim interesom. Ususret posebnoj festivalskoj noći Mustafić je dao intervju za Raport u kojem je govori o svemu što „Paviljon“ i SFF čine prvorazrednim kulturnim i društvenim događajem na ovim prostorima, kao i o onome što se na velikom ekranu neće vidjeti.
Osjećaj na granici između treme i uzbuđenja
Krenulo je odbrojavanje do svjetske premijere "Paviljona", što označava i Vaš povratak na film nakon 20 godina. U kakvom raspoloženju iščekujte petak?
To je osjećaj na granici između treme i uzbuđenja. Film do premijere živi u tišini montaže, radnih verzija i razgovora sa saradnicima, a onda ga jednog dana pustite pred publiku i više nije vaš – pripada onima koji ga gledaju. “Paviljon” je nastajao pažljivo, uz mnogo promišljanja o priči, satiri, jezičkom tonu filma, ritmu i atmosferi, i sada me zanima kako će ljudi reagovati na tu kombinaciju humora i gorčine.
Veliki interes publike vlada za premijeru što i ne čudi s obzirom na ekipu koju ste okupili - od glumačke elite bivše Jugoslavije pa sve do ostatka tima. Povratak u velikom stilu.
Taj “stil” je prije svega rezultat ljudi s kojima sam radio. Okupili smo glumačku ekipu iz cijelog regiona – od onih čija su imena odavno uvrštena u istoriju filma do onih koji sada nose recentnu produkciju balkanskog filma. Svi su donijeli vlastitu energiju, iskustvo i senzibilitet, i to se u filmu vidi. Radili smo koncentrisano, u zaleđini uobičajene pompe koja se pravi sa prvom klapom, jer smo željeli sačuvati posebnu, rekao bih familijarnu ili zavjereničku atmosferu na setu. Radili smo s mnogo ljubavi.
Kada spominjemo bivšu Jugoslaviju ili region - kako, po Vama, taj prostor danas funkcionira?
Politički smo podijeljeni, ali smo jedno kulturno polje. I dalje govorimo istim jezikom – jezikom priče, humora i emocije. Kada radite s glumcima iz različitih gradova i država ex Juge, shvatite koliko smo isti, takva je i publika koja svuda prepoznaje iste nijanse i ironiju. To je vrijednost koju treba čuvati, jer ona dokazuje da je umjetnost otpornija od nametnutih administrativnih ili još opasnijih mentalnih granica.
Balkanski nacoši opet žele da intenziviraju izolacionističke politike koje žele zatvoriti umjetnički "uticaj" komšiluka i valjda tako destilacijom kulturne produkcije dobiti ono što sanjaju - čistu nacionalnu umjetnost.
Film koji želi razumjeti bijes i radikalni izbor otpora obespravljenih i potčinjenih...
U najavi stoji kako je to crna komedija o grupi stanara staračkog doma „Paviljon“, koji se nakon godina zlostavljanja i poniženja odlučuju na oružanu pobunu... Bunu dižu oni koji nemaju više ništa, tek goli život... Film doživljava premijeru u trenutku kada ključa u regionu . Šta "Paviljon" i uopće umjetnost mogu uraditi u ovakvim situacijama?
Umjetnost ne rješava probleme umjesto društva, ali ih može osvijetliti na način koji pokreće ljude. “Paviljon” je crna komedija, ali u njemu nema lakih šala – humor dolazi iz apsurda, a apsurd iz realnosti koju svi prepoznajemo. Film govori o ljudima koji nemaju šta izgubiti osim dostojanstva, i upravo tu počinje njihova pobuna. Ovo jeste film koji želi razumjeti bijes i radikalni izbor otpora obespravljenih i potčinjenih kada koruptivni i kriminogeni establišment gazi ljudskost.
Zašto ste čekali 20 godina da se vratite na film?
Razlozi su naravno ekonomskih i drugih produkcijskih faktora za status autora, ali treba reći otvoreno – ova pauza je i posljedica potpune nebrige vlasti za domaći film. Ono što je vrlo opasno jeste činjenica da je Bosna i Hercegovina jedina zemlja u regionu koja nema stabilan fond za kinematografiju, a to nije slučajnost nego politička odluka. Čija? Da budem jasan do kraja. HDZ-ovi stranački činovnici revnosno rade na gašenju Fondacije za kinematografiju na federalnom nivou, a nijemi su posmatrači iz probosanskih stranaka Trojke koji se ne žele involvirati u taj proizvedeni politički mulj.
Sistematski se urušavaju institucije kulture, gase se mehanizmi podrške, a autori se prepuštaju sami sebi. Zašto oni koji se kunu u Bosnu i Hercegovinu sve to gledaju i ništa ne poduzimaju, ne mogu razumjeti. Ti ljudi očito pojma nemaju koliki je značaj kinematografije za jednu državu. Ne samo kulturalno i identitarno, već i ekonomski, turistički, naposljetku civilizacijski. Kada jedan narod ne možeš porobiti tenkovskom gusjenicom ili vojničkom čizmom, onda mu uništi kulturne institucije, utišaj najznačajnije autore, dakle, porobi i ovladaj kulturom.
Srećom, još uvijek filmovi, pa i većina drugih umjetničkih projekata nastaju zahvaljujući upornosti pojedinaca, a ne zato što postoji strateška kulturna politika. “Paviljon” se dogodio uprkos svemu tome – jer su se našli ljudi, priča i energija koji nisu pristali na to da se šuti i čeka.
Publika koja dolazi na SFF želi vidjeti i našu priču, ne samo svjetske naslove
Gdje je danas mjesto SFF-a?
SFF je postao važan evropski festival i zaslužuje priznanje za tu poziciju. Jedan od najutjecajnijih u Istočnoj Evropi i najveći na Balkanu. Iza toga stoji veliki i mukotrpan rad festivalske ekipe. Ali bilo bi dragocjeno da se taj ugled još više iskoristi za jačanje domaće produkcije. Festival i domaći film trebaju biti u međusobnom odnosu podrške – jer publika koja dolazi na SFF želi vidjeti i našu priču, ne samo svjetske naslove.
Još nismo vidjeli "Paviljon" a već nas kopkaju "Trake". U svakom slučaju lijepo je što publika neće opet čekati 20 godina na Vaš naredni film.
To je dobar znak – znači da postoji interes javnosti za moj rad na filmu. “Trake” će biti drugačiji film tematski i žanrovski, po tempu i tonu, ali nosit će isti rediteljski pristup: uvjerenje da film mora imati sloj koji ostaje sa gledaocem i poslije projekcije.