Ljudi i drugi sisari trebali bi živjeti mnogo duže nego što to danas jeste slučaj. Međutim, to nije tako, a razlog bi, prema jednoj teoriji, mogao biti doba dominacije dinosaurusa, koje je potpuno promijenilo evolucijski razvoj gotovo svih sisara na planeti. Zbog toga su evolucijski prioriteti preusmjereni sa dugovječnosti na brzu reprodukciju.
Ovo je hipoteza Joãa Pedra de Magalhãesa, profesora molekularne biogerontologije sa Univerziteta u Birminghamu, prenosi Popular Mechanics.
Ideja je da u vremenu kada su dinosauri dominirali Zemljom, nije imalo smisla razvijati dug životni vijek, jer su mali sisari često bili plijen. Da bi vrsta opstala, brza reprodukcija bila je važnija od dugog života.
Magalhães ovu ideju naziva „hipotezom uskog grla dugovječnosti“. Prema njoj, dug period evolucijskog pritiska doveo je do gubitka ili deaktivacije gena povezanih s dugim životom kod sisara.
Tokom više od 100 miliona godina, sisari su uglavnom bili mali, noćni i kratkoživući, skrivajući se od velikih predatora poput dinosaurusa. Taj način života ostavio je dugoročne posljedice na način na koji danas starimo.
Naučnik navodi da neki gmizavci i druge životinje stare mnogo sporije od sisara, što ukazuje da su sisari tokom mezozoika možda izgubili određene genetske mehanizme za dugovječnost i regeneraciju.
Također ističe da sisari nemaju sposobnost kontinuiranog rasta zuba ili regeneracije nekih tkiva kao pojedine druge životinje, što bi moglo biti povezano s tim evolucijskim ograničenjima.
Ipak, riječ je o hipotezi, a ne dokazanom faktu, i naučnici i dalje istražuju koliko ona može objasniti proces starenja kod ljudi.