Ako ovi što su na vlasti nastave, Bosni i Hercegovini ne gine „Tripartite Border Train“.
O čemu se radi?
„Dejton2“ održat će se 2022. godine kada će čelnici konstitutivnih naroda potpisati sporazum o razlazu i formiranju tri države prema granici entiteta i dvije grupe kantona, a Srebrenica će biti eksteritorijalni distrikt sa statusom memorijalnog centra. Nakon što su time riješena etnička pitanja, nacionalne vođe počinju graditi svoje državice.
Ovo je, u najkraćem, peti scenarij pod nazivom „Tripartite Border Train“ iz projekta „ Bosna i Hercegovina 2025.“ kojeg je organizirala Fondacija Friedrich Ebert Stiftung“ i objavila 2012. godine. Smatra se i najcrnjim, ali i mogućim s obzirom na ono šta se u BiH radi i kako je aktualne vlasti vode.
Krv i razum
Da je ova država svedena samo na prostor na kojem žive neki ljudi, pokazuje i to što se polovina zemlje titulira kao republika, u „jednom ćošku“ stoji distrikt, a ima i ono što se naziva federacijom sa deset kantona. Vlastodršci ne dozvoljavaju spajanje svega toga u jedinstven politički i ekonomski sistem jer im ovo što sada imamo dozvoljava da rade šta hoće. Svjesni su oni etničkih, istorijskih, jezičkih, kulturnih razlika koje su postojale i prije pet vijekova, ali ih vješto i namjerno guraju u prvi plan i forsiraju kako bi sebe održali na vlasti iako dobro znaju da je bolje i lakše živjeti u zajednici i zajedništvu i da niko sam ništa ne može.
„Ne bih htio nikoga da uvrijedim, i ja sam Bosanac, ali je izvjesno da ne poklanjamo dovoljno pažnje onim višim, oplemenjenim nagonima koji stišavaju krv i daju prvenstvo razumu“, kazivao je prije 52 godine nobelovac Ivo Andrić.
Ne bi bilo viška pozvati se na istorijske činjenice. Austro-ugarska je još 1878. anektirala BiH i to u prikrivenoj formi da bi onu otvorenu aneksiju izvela 1908. godine. Kako stvari sada stoje, Srbija je već izvršila aneksiju pola BiH, tačnije njenog entiteta Republika Srpska. Tu se ne pita niko i ništa osim zvaničnog Beograda kada se radi o unutrašnjoj i vanjskoj politici, privredi, nauci, obrazovanju, zdravstvu, kulturi, sportu, turizmu, zapravo kompletnom životu, a sve u formi realizacije davno popisanog „sporazuma o specijalnim paralelnim vezama Srbije i Srpske“.
Pojednostavljeno, vlasti RS uvažavaju i priznaju državne odluke i institucije vlastii kao lanjski snijeg i vode isključivo politiku Srbije, od školskih nastavnih planova i programa, do svega ostalog. Uostalom, Milorad Dodik kaže da postoje dvije srpske države, Srbija i Republika Srpska. Ako bi se i prešlo preko onoga što on priča ili shvatilo kao njegovo pisanje kukom po ledu, ne može se preći preko činjenice da to Srbija snažno podržava. Ima li boljeg dokaza da je Beograd anektirao pola BiH od onog što se dogodilo prošlog mjeseca: Srbija i Republika Srpska proslavili su zajednički novouspostavljeni praznik – Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave. Gradovi u RS bili su okićeni zastavama Srbije.
Kako god ko to shvatio, jasno je da je već dugo na djelu tiha, puzajuća aneksija pola ove zemlje kojom se BiH ostavlja samo nominalni suverenitet nad svojom teritorijom.
Država u krilu
Ništa drugačije nije ni na drugom dijelu zemlje – u onom koji se naziva zapadnom Hercegovinom. Tamošnje općine u punom smislu tiho je anektirala Hrvatska pod plaštom brige za hrvatskih narod u BiH. Koriste se nastavni planovi i programi Hrvatske, kompletan biznis i uopće privredni život isključivo je nacionalno uokviren, baš kao i nauka, kultura...
Priziva se i oživljava „hrvatska zajednica Herceg Bosna“, odnosno „hrvatska republika Herceg Bosna“ koje je ustoličio Franjo Tuđman čiji je cilj bio podijeliti BiH između Hrvatske i Srbije. Kada je govorio da će „hrvatska država biti veća nego što je ijedan hrvatski vladar ili kralj imao pod svojom kontrolom u povijesti“ mislio je na pripajanje dijela BiH. Povijest pamti da je i zlotvorna Pavelićeva NDH isto računala, a muslimane smatrala „svojim Hrvatima“.
Kada se sve ovo vidi golim okom, može se dokučiti da podrška službenog Zagreba onome što radi Dodik i preko njega zvanični Beograd ima u pozadini cilj da se prikrivenom aneksijom BiH ostvare stare namjere. Nisu bez razloga osnovane u BiH firme s nacionalnom odrednicom – hrvatske šume, srpske šume, hrvatska elektroprivreda, srpska elektroprivreda, pošte, škole...
Baš zbog toga, ni Srbija ni Hrvatska, bez obzira šta njihovi zvaničnici pričali, ne priznaju puni suvrenitet Bosne i Hercegovine. Baš zato i jedna i druga država imaju ozvaničene sporazume o specijalnim vezama sa srpskim odnosno hrvatskim narodom u BiH. Zato Dodik i kaže da on nije bosanski Srbin iako dobro zna da je njegovo rodno mjesto Laktaši odvijek bilo bosansko i da će on u Srbiji uvijek biti i ostati Bosanac.
Šta, dok se BiH rastura, čine najmoćniji političari iz reda bošnjačkog naroda? Onim šta i kako rade, ispada da tiho i prikriveno podupru Beograd i Zagreb ne bi li preko njih ostvarili svoj san i staru želju – da im bošnjačka država padne u krilo. A oni se kao borili i bore za državu BiH, ali šta će...
Zato su i daleko od geopolitičkih i geostrateških zbilja i namjerno nasjedaju na trikove Milorada Dodika i Dragana Čovića, vrhunskih taktičara legalne subverzije.
