Postoje pjesme koje pripadaju diskografiji izvođača, i one koje pripadaju narodu. „Đurđevdan (Evo, zora je)” grupe Bijelo dugme pripada ovoj drugoj kategoriji – ona nije samo dio muzičke baštine bivše Jugoslavije, već i snažan emocionalni simbol jednog izgubljenog vremena.
Iako je pjesmu 1988. godine komponirao Goran Bregović inspiriran tradicionalnim motivima, njena verzija s albuma „Ćiribiribela”, koju je izveo Alen Islamović, godinama kasnije postala je svojevrsni kolektivni refren tuge, nostalgije i nepomirenosti.
U središtu „Đurđevdana“ nalazi se jednostavna, gotovo arhetipska rečenica:
„Đurđevdan je, a ja nisam s onom koju volim”.
Naizgled privatna emocija, ali univerzalna u svojoj težini. To je rečenica koja je preživjela ratove, migracije, raspade sistema, i pronašla svoje mjesto i među onima koji nemaju nikakvu vezu s praznikom, niti s kontekstom u kojem je pjesma nastala.
Pjesma se oslanja na melodiju i liriku starijih romskih pjesama koje su postojale u usmenoj tradiciji, a koje su same po sebi bile nabijene tugom i elegijom. Bregovićeva adaptacija i Bijelo dugme dali su joj novi, urbani oblik, ali zadržali su njenu bolnu srž.
Zanimljivo je da je „Đurđevdan“ tek naknadno dobio svoje puno značenje, posebno tokom i nakon ratnih devedesetih, kada je postao simbol lične i kolektivne odsutnosti. U nekim verzijama, čak se dovodi u vezu s konkretnim događajem iz rata, što dodatno doprinosi njenoj težini i interpretativnoj složenosti.