Kvalifikacijsku utrku ženskog ekipnog sprinta u skijaškom trčanju tokom Zimskih olimpijskih igara u Milanu i Cortini jučer je obilježio pas koji je utrčao na stazu stadiona Lago di Tesero.
Radi se o dvogodišnjem češkoslovačkom vučjaku koji se zove Nazgul. Ime je dobio prema likovima iz djela "Gospodar prstenova", a zanimljivo da je riječ o jednoj od najfascinantnijih pasmina čija priča je započela unutar strogo kontrolisanog vojnog eksperimenta u jeku Hladnog rata.
Priča ne započinje u prirodi
Njegovi vlasnici, koji su zatražili anonimnost zbog medijske pažnje, izjavili su za američki NPR kako je pas pobjegao iz obližnjeg pansiona za životinje.
"Pretpostavljam da nas je pokušao slijediti", izjavio je vlasnik.
Opisao je Nazgula kao tvrdoglavog psa, koji je drage naravi, ali nikako ne voli da bude sam.
Na prvi pogled izgleda poput vuka iz bajke, s prodornim jantarnim očima, gustom sivom dlakom i gracioznim kretanjem. Međutim, on nije divlja zvijer, nego jedna od najfascinantnijih pasmina pasa na svijetu, čija priča započinje ne u prirodi, već unutar strogo kontrolisanog vojnog eksperimenta u jeku Hladnog rata.
Rezultat je pas koji u sebi nosi nasljeđe odanog njemačkog ovčara i neukrotivu izdržljivost karpatskog vuka, prenio je "The Spruce Pets".
Naime, sredinom 1950-ih godina prošlog stoljeća, vojska tadašnje Čehoslovačke Socijalističke Republike suočavala se s izazovom nadzora nepristupačnih planinskih granica. Tražili su psa koji bi bio otporniji, izdržljiviji i oštrijih osjetila od tada standardnih njemačkih ovčara. Tako je 1955. godine pokrenut ambiciozan naučni projekt pod vodstvom pukovnika Karela Hartla. Cilj je bio jasan: stvoriti novu pasminu koja bi objedinila najbolje od oba svijeta, temperament i sposobnost učenja njemačkog ovčara sa snagom, otpornošću i instinktima karpatskog vuka.
Impresivni rezultati
Eksperiment je okrunjen uspjehom 26. maja 1958. godine, kada je u vojnoj uzgajivačnici Libejovice rođeno prvo leglo. Potomci su bili rezultat parenja vučice Brite i radnog njemačkog ovčara Cezara.
Tada je dokazano da je križanje psa i vuka moguće te da potomstvo može biti plodno, otvarajući put za stvaranje nove, jedinstvene radne pasmine.
Prve generacije hibrida bile su izgledom i ponašanjem bliže vuku. Iako se s njima moglo raditi, odgoj je bio iznimno zahtjevan, a njihova urođena nepovjerljivost i plahost predstavljale su prepreku za masovnu vojnu upotrebu. Kroz sljedeće desetljeće, uzgajivači su pažljivom selekcijom i povratnim križanjem s njemačkim ovčarima postupno smanjivali udio vučje krvi. Do četvrte generacije, udio vučjih gena smanjen je na otprilike 6,25 posto, čime je postignuta idealna ravnoteža.
U konačnici rezultati su bili impresivni. Ovi su psi pokazali nevjerojatne sposobnosti koje su nadmašivale njihove pretke. U testovima izdržljivosti, bez znakova iscrpljenosti prelazili su rute duže od stotinu kilometara. Imali su superioran noćni vid, sluh i njuh, kao i izvanrednu sposobnost orijentacije na teškom terenu. Ipak, pojavio se i jedan nedostatak za vojne potrebe, njihova vučja narav stvara izuzetno snažnu vezu s jednim vodičem, svojim "čoporom", što je otežavalo promjene osoblja.
Nakon završetka eksperimenta, pasmina je postupno prešla u ruke civilnih uzgajivača. Službeno je priznata kao nacionalna pasmina u Čehoslovačkoj 1982. godine, a Međunarodna kinološka federacija (FCI) konačno je prihvatila 1999. godine.
Čehoslovački vučjak danas je inteligentan te nevjerovatno privržen svojoj porodici.