Bosna i Hercegovina godinama živi u paradoksu. Država sa plodnom zemljom, tradicijom proizvodnje hrane i radnom snagom koja zna raditi, postala je duboko zavisna od uvoza. Police trgovina prepune su robe iz regiona i Evropske unije, dok domaći proizvodi često ostaju na marginama ili potpuno nestaju. Tako svakodnevnom kupovinom, često nesvjesno, finansiramo rast tuđih ekonomija, dok vlastitu držimo na aparatima.
Uvozimo gotovo sve
Uvoz u BiH odavno nije izuzetak, već pravilo. Uvozimo gotovo sve – od osnovnih prehrambenih proizvoda, mesa i mlijeka, do voća, povrća i prerađevina koje smo nekada proizvodili u dovoljnim količinama. Čak i ono što se može uzgojiti na domaćoj zemlji, u domaćim plastenicima i farmama, sve češće dolazi kamionima s granice. Razlog nije samo cijena, već i sistem koji domaćem proizvođaču rijetko ide u korist.
Dok druge države štite vlastitu proizvodnju kroz subvencije, plansku poljoprivrednu politiku i jasne strategije, BiH godinama tapka u mjestu. Domaći proizvođači prepušteni su sami sebi, suočeni s visokim troškovima, neizvjesnim otkupom i administracijom koja često djeluje kao prepreka, a ne podrška. U takvom okruženju, uvozna roba, često masovno proizvedena i snažno podržana državama porijekla, lako potiskuje domaće proizvode.
Posljedice takve politike osjećaju se na više nivoa. Svaka marka potrošena na uvoz znači manje novca u domaćoj ekonomiji, manje radnih mjesta i slabiju industriju. Sela se prazne, poljoprivreda stari, a mladi sve rjeđe vide budućnost u proizvodnji hrane. Umjesto da gradimo održiv sistem koji zapošljava ljude i puni budžet, mi postajemo tržište za višak tuđe robe.
Poseban problem je što se uvoz ne odnosi samo na luksuz ili proizvode koje ne možemo proizvesti. Uvozimo osnovne životne namirnice, čime direktno potkopavamo domaću sigurnost hrane. U kriznim situacijama, poremećajima na tržištu ili rastu cijena, BiH ostaje ranjiva i zavisna od odluka drugih država. To je cijena dugogodišnjeg zanemarivanja vlastite proizvodnje.
Građani se često nalaze između dvije vatre. S jedne strane, budžeti su ograničeni i traži se najniža cijena. S druge, svaka kupovina uvozne robe dugoročno slabi domaću ekonomiju i dodatno pogoršava egzistencijalne probleme. Bez jasne državne strategije, teret odgovornosti se nepravedno prebacuje na potrošače, koji sami ne mogu ispraviti sistemske greške.
Priča o uvozu u BiH, zapravo, nije samo ekonomska tema. To je pitanje razvoja, samoodrživosti i političke volje. Dok god je lakše uvesti nego proizvesti, BiH će ostati potrošač tuđeg rasta. Promjena tog smjera zahtijeva dugoročnu politiku, zaštitu domaće proizvodnje i jasno opredjeljenje da novac zarađen u BiH ostaje u BiH.
Razmjere tog problema najbolje se vide kroz konkretne podatke. Samo u januaru ove godine, uvoz iz Hrvatske iznosio je 335.407.284,35 KM, dok je iz Srbije u BiH stigla roba vrijedna 234.544.740,44 KM. Zajedno, to je 569.952.024,79 KM potrošenih u svega jednom mjesecu, novac koji je direktno završio u ekonomijama dvije susjedne zemlje.
Otišlo preko granice
Drugim riječima, za samo tridesetak dana gotovo šest stotina miliona maraka iz BiH otišlo je preko granice u samo te dvije države. Taj novac nije ostao u domaćoj proizvodnji, nije otvorio nova radna mjesta, niti je ojačao poljoprivredu i industriju u BiH. Umjesto toga, Hrvatska i Srbija kroz bh. tržište jačaju svoje proizvođače, dok BiH ostaje u ulozi potrošača.
Problem pritom nije u susjedima – oni koriste prednost sistema koji funkcioniše u njihovu korist. Problem je u tome što BiH nema jasnu, dugoročnu strategiju zaštite domaće proizvodnje. Domaći proizvođači se suočavaju s visokim troškovima, neizvjesnim plasmanom robe i nedostatkom podrške, dok uvozna roba, često subvencionisana u zemljama porijekla, bez većih prepreka preuzima tržište.
Posljedice takvog odnosa prema uvozu osjećaju se na svim nivoima. Sela se prazne, proizvodnja se gasi, a mladi sve rjeđe vide perspektivu u radu na zemlji ili u domaćoj industriji. Istovremeno, BiH postaje sve zavisnija od uvoza čak i kada je riječ o osnovnim životnim namirnicama, čime se direktno ugrožava dugoročna sigurnost hrane.
Ako se ovaj trend nastavi, BiH će i dalje hraniti tuđe ekonomije, dok će vlastita ostajati slaba i ranjiva. Bez jasnog zaokreta u politici prema domaćoj proizvodnji, iznosi poput ovih iz januara neće biti upozorenje – nego mjesečna realnost.
Najveće izvozno tržište za našu zemlju u januaru je bila Njemačka sa iznosom od 186.435.998,14 KM, a zatim slijede Hrvatska ( 163.404.228,08 KM) i Srbija ( 116.249.252,86 KM). Brojke pokazuju da smo itekako udeficitu kada se radi u trgovini s komšijama.
Ukupno smo u januaru izvezli 1.114.211.781,72 KM, dok je uvoz iznosio 1.849.657.662,46 KM.
Uvoz u januaru (top 10 zemalja):
Hrvatska - 335.407.284,35 KM
Srbija - 234.544.740,44 KM
Njemačka - 143.693.423,22 KM
Slovenija - 135.459.784,81 KM
Italija - 128.466.583,63 KM
CN - 102.924.956,97 KM
Austrija - 97.321.824,52 KM
Turska - 87.593.684,35 KM
Poljska - 62.343.007,43 KM
Mađarska - 56.386.059,78 KM
Izvoz u januaru (top 10 zemalja):
Njemačka - 186.435.998,14 KM
Hrvatska - 163.404.228,08 KM
Srbija - 116.249.252,86 KM
Austrija - 108.882.619,31 KM
Slovenija - 108.591.577,95 KM
Italija - 87.547.867,03 KM
Crna Gora - 34.512.464,23 KM
Turska - 31.945.984,72 KM
Češka - 29.892.536,18 KM
Nizozemska - 26.481.122,84 KM