Bosna i Hercegovina, ma koliko se hvalila svojim izmišljenim i umišljenim dobrotama, zemlja je otupjelih emocija i mlohavih reakcija.
Godinama se ovo društvo, koje vječito korača po rubu, izlaže neprestanim nepravdama, podvalama i prevarama da je toliko otupjelo na ono što mu se radi i godinama građani ove zemlje, nepopisani i nezbrinuti, otupljuju na stanje oko sebe.
Proizvelo se, nakon ratnog i postratnog namakanja u patriotizam kojeg su neki skupo naplatili a naplaćuju ga i danas, društvo koje zanemaruje svoj život i lagano, poput skuhanih žaba, pristaje na sve što mu se događa kao na prirodno i bogom dano stanje.
Tupo trnje
Dok se u nekim drugim svjetovima, pa i u onim koje smo nekada smještali u svoje viceve, društvo odgaja tako da se od malena trn oštri, kod nas se sve radi na tome da odmalena naše trnje bude tupo.
Ono što je negativno, prirodno, želimo što prije pomesti pod nekakav tepih od listova kalendara i što prije zaboraviti. No, htjeli mi to priznati ili ne, sve manje stvari skrivamo pod nevidljive tepihe, jer se sve više privikavamo na zlo i nepravdu.
A zla i nepravde, htjeli mi to priznati ili ne, sve je više i kao da nas svakim danom život privikava da to prihvatimo zdravo za gotovo i da mu se ne okrećemo kao nečem važnome u životu. A navikavanje na nepravdu nešto je nad čime treba zastati. Navikavanje s vremenom znači zanemarivanje, a zanemarivanje s vremenom prelazi u prešutno opravdavanje.
Istina je da se navikavamo na puno toga lošega i da na puno toga odmahnemo glavom i pretvaramo se da ga ne vidimo.
Zemlja velikih i malih krikova
Nije netko manje gladan ako smo okrenuli glavu od njega, niti je netko manje tužan ako smo ignorirali njegovu suzu. Nije ni netko manje bolestan ako smo prešutjeli njegov uzdah i nije netko manje zao ako smo mi sebe uvjerili da smo dobri.
Bosna i Hercegovina bila je i bit će prepuna malih i velikih krikova na nepravde koje su izazvale pokoji uzdah ali najviše i odmahivanja rukom i okretanja glave od zbilje. Naviknuti na smo bezbroj crnih vijesti i njihovim neprestanim isticanjem postanemo imuni na njih i prihvatimo ih kao nešto na što ne možemo utjecati.
Zgražali smo se nad bezbroj naslova i pojačavali vijesti kad bi se izvještavalo o nekim tragedijama prihvaćajući ih kao nešto što mora ući u naše živote i tim prihvaćanjem ih učiniti manjim nego što jesu.
No, kad uistinu treba poručiti dirigentima orkestara koji sviraju glazbe naših života da je dosta i da su pretjerali u iskrivljavanju ovog društva i okruženja u kojem ono luta, onda se povučemo ili promašimo ''ceo fudbal''.
Istopljeni krikovi
Prosvjedi u Sarajevu, koji nisu izazvali nikakav sram ljudi u Tuzli, Zenici, Mostaru, Jablanici…, koji također imaju debele razloge za buntove, pokazali su kako se krikovi tope u društvu koje ne zna što bi sa sobom niti gdje mu je mjesto. S druge strane, dokaz su i podijeljenosti ovoga društva i nemoći da se pronađe zajednički krik u kojem ne bi nitko načuo glasove koji su na bilo koji način protiv njega.
Nakon prvotnih zahtjeva, koji su se obili o zidove institucija glatko i nisu izazvali nikakav strah onih koji odlučuju o rasvjetljivanju slučaja i brzini kojom bi se došlo do konačne istine koliko je razvaljen ovaj sustav, počelo je okupljanje radi okupljanja i miješanje nekih drugih buntova u iskrenu namjeru nekolicine da se kaže dosta.
Strah većine da se ne izlaže buntu protiv onih koje je ta većina postavila u fotelje u kojima jesu je neshvatljiv. Kupljeni poslovi, gledanje kroz prste na svim razinama, od vrtića pa do grobnog mjesta, stvorili su društvo ucijenjenih ljudi.
Aljkavi i nemarni
Takvi ljudi nemaju hrabrosti dignuti glas protiv onih koji su njima gledali kroz prste ali ni hrabrosti da sebe pogledaju u oči.
Neshvatljivo je da oni koji trube kako žele dobro ovoj tvorevini i kako žele sve najbolje svojoj djeci, nijemo gledaju aljkavost, nebrigu i obnašanje poslova kao da ne postoji sutra. A onda kad takvo otupjelo stado gleda što rade oni na bezbroj vrhova nefunkcionalne države, i sami postanu aljkavi i nemarni za svoje živote.
Prosvjed u Sarajevu pokazao je kako se bunt lako topi i kako je lako lutati u željama za pravedniji svijet. Šutnja u drugim gradovima u kojima je sustav također dokazani ubojica dokaz je tog nemara.
Isti taj nemar pokazuje se na glasačkim listićima jer, može tko govoriti što hoće, kod nas još uvijek vlada pravilo, a vladat će sigurno je još, da je dobro dok nas naši gaze. Za druge imamo složne odgovore.