Bitka u kojoj je odbranjeno Sarajevo, 2. maja 1992. godine, poznatija kao Bitka za Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, bila je presudna za odbranu glavnog grada, ali i za odbranu nezavisnosti i cjelovitosti države Bosne i Hercegovine.
Bila je to prva, velika bitka za glavni grad BiH, a plan agresora, odnosno snaga bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA), potpomognutih sprskim paravojnim formacijama, bio je da zauzmu Predsjedništvo RBiH i eliminišu tadašnje državno rukovodstvo.
Tenkovi i transporteri
Tenkovi i oklopni transporteri JNA zaustavljeni su nadljudskim naporima branilaca, okupljenih u Teritorijalnoj odbrani RBiH i MUP-u RBiH, na Skenderiji, svega stotinjak metara od zgrade Predsjedništva RBiH.
Istog dana, 2. maja 1992. godine, pripadnici bivše JNA su na Sarajevskom aerodromu zarobili tadašnjeg predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića i delegaciju, koji su se vraćali sa pregovora iz Lisabona. Potom su odvezeni u Lukavicu, podsjeća Fena.
Ovaj događaj bio je uvod u ono što će se dešavati narednog dana, 3. maja, kada je JNA počela s izvlačenjem jedinica iz kasarne u starom dijelu grada, na Bistriku, a nakon mukotrpnih pregovora dogovorena je razmjena Izetbegovića.
Tog 2. maja 1992. svijet su obišli dramatični TV snimci u kojima predsjednik Izetbegović u javljanju u program obznanjuje da je otet i da mu ne dozvoljavaju da dođe u zgradu Predsjedništva BiH.
Svijet su obišle i fotografije i snimci zapaljenih tramvaja na Skenderiji, u centru Sarajeva, kao i eksplozije granate na uglu ulica Dalmatinska i Titova, preko puta zgrade Centralne banke BiH.
Istog dana, zapaljena je i Glavna pošta u Sarajevu, te se van funkcije našlo 45.600 telefonskih priključaka. Značajan broj građana Sarajeva ostao je bez kontakta sa svojim najmilijim u drugim dijelovima grada, ali i bez telefonske veze s ostatkom svijeta.
Krvava opsada
Za jednu od najdužih opsada u historiji i teroriziranje stanovništva glavnog grada Bosne i Hercegovine, između ostalog, u ICTY-u su na doživotne kazne pravomoćno osuđeni - bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić, kao i komandant VRS Ratko Mladić, te nekadašnji komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS Stanislav Galić, dok je Dragomir Milošević, koji je preuzeo komandu nad Sarajevsko-romanijskim korpusom VRS 1994. godine osuđen na 29 godina.
Pred Haškim tribunalom za zločine počinjene u Sarajevu bio je optužen i bivši predsjednik Srbije i Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) Slobodan Milošević, ali je umro tokom suđenja u martu 2006. godine, nakon čega je proces obustavljen.
Biljana Plavišić, bivša predsjednica RS, priznala je krivicu za učešće, između ostalog, u zločinima u Sarajevu pred sudijama Haškog tribunala, nakon čega je osuđena na 11 godina zatvora.
Ne zanima ih istina
Međutim, ništa od ovih činjenica ne "pikaju" se u umovima vodećih ljudi Republike Srpske koji, barem da ćute u znak pijeteta prema zločinačkoj opsadi i napadima na glavni grad BiH, ponovo šire neistine o dešavanjima o prvim danima maja 1992. godine.
"Navršavaju se 33 godine od zločina u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Tog 3. maja 1992. godine, u trenutku kada su svi mislili da je postignut dogovor o mirnom povlačenju, iz zasjede su ubijeni mladi vojnici JNA, koji su vjerovali da odlaze u slobodu.
Vjerovali su u riječ, u potpis, u dogovor - a dočekale su ih izdaja i smrt.
Dobrovoljačka je dokaz da se tom mržnjom nije rukovodila samo rulja, već i političko i vojno rukovodstvo koje je svjesno, hladno i proračunato naredilo napad.
Četrdeset pet mladića izgubilo je život ne zato što su nekoga napadali, već zato što su vjerovali u dogovor postignut s muslimanskim vođstvom.
Žrtvom golobradih mladića, pred kojima je bio život, Srbi su platili nauk da riječ muslimanskih političara ne vrijedi ništa.
Ubili su ih na izlazu iz grada, koji su čuvali, dok su se povlačili. To nije bila borba - to je bila klanica. To nije bila vojska protiv vojske - to je bio masakr protiv časti", objavio je, između ostalog, predsjednik RS Milorad Dodik na mreži X.
U jednom bjegunac od bh. pravosuđa ima pravo - a to je da je to bila klanica, ali ne tog dana - već svih ostalih dana kada su zločinci s brda sijali smrt i ubili hiljade građana Sarajeva.
Propale potjernice
Dodikova istina jednaka je onoj srbijanskih vlasti koje su svojevremeno pisale potjernice protiv bh. vojnih i političnih funkcionera, između ostalih i zbog "Dobrovoljačke", ali ni bivši član Predsjedništva Republike BiH Ejup Ganić niti general Jovan Divjak, nisu izručeni nakon što su na zahtjev Srbije hapšeni u Engleskoj i Austriji.
Sud u Engleskoj je slijedio izvještaje istražilaca Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju te zaključio da nema osnova za vođenje postupka protiv Ganića.
I u Austriji su slijedili odluku Tribunala iz Haga da ne pokrenu proces protiv danas pokojnog generala Divjaka.
No, sve to ništa ne znači Dodiku i "dodikovcima", među koje spada i članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović.
Za nju je, kako prenosi Srna, "masakr nad nedužnim mladim pripadnicima ЈNA u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici bila je realizacije najave Alije Izetbegovića da će žrtvovati mir za suverenu BiH".
Za nju je taj sukob između branilaca Sarajeva i priadnika agresorske vojske bio i - teroristički čin.
"Ovaj teroristički čin bio je uvod u tragični sukob zasnovan na Izetbegovićevom ubjeđenju iz 'Islamske deklaracije' prema kojem, citiram, 'nema mira između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija'", izjavila je Cvijanović.
Nju malo zanima šta je čak i tadašnji šef JNA u Sarajevu, zloglasni general Milutin Kukanjac, u naletu iskrenosti objavio šta se dešavalo ne samo u Dobrovoljačkoj, nego i o "zaokruživanju srpskih zemalja", koje je provodila i njegova, tada agresorska JNA na osnovu naloga iz Beograda.
U intervjuu iz 1994. godine, koji je dugo bio u "bunkeru", rekao je istinu o dešavanjima u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, koji se nije svidio ni paljanskom ni beogradskom rukovodstvu.
“Pošto se mnogo manipulisalo, lagalo, izmišljalo o tome kol’ko je stradalo u Dobrovoljačkoj ulici, vrijeme je jednom da se kaže tačno, a to mogu samo ja.
U Dobrovoljačkoj poginulo je šest ljudi 3. maja, od toga tri pukovnika - doktor Radulović, Mihailović Boško, Sokić Miro, potpukovnik Božanić, jedna žena, Šuko Nurmela, muslimanka koja je išla sa nama, i jedan vojnik Tomović Zdravko iz Han Pijeska.
Što se tiče poginulih, to Vam je istina, 100 posto istina", rekao je danas pokojni Kukanjac i već tada se pitao ko "dramatizuje tu Dobrovoljačku" i da ja najveća sramota što mu nisu dali da tu istinu objavi.