Najspektakularnije pljačke draguljarnica u Evropi i Aziji u zadnjih dvadesetak godina izveli su članovi kriminalne skupine Pink Pantheri, koji dolaze uglavnom s prostora Srbije i Crne Gore, a u jako malom dijelu iz BiH i Hrvatske. Izvorna grupa je nastala od Crnogoraca, pogotovo kriminalaca iz Cetinja, a postupno se širila i na druge krajeve Crne Gore i Srbije, da bi novoregrutirani u zadnje vrijeme bili i hrvatski i BH državljani.
Banda broji od šezdeset do dvjesto ljudi, a mnogi od njih se osobno i ne poznaju niti djeluju kao piramidalna zločinačka skupina sa šefom, njegovim zamjenicima, regionalnim podružnicama… Dakle, nije riječ o čvrstoj organizaciji i principu subordinacije.
Kupce znaju unaprijed
Shemu rada Pink Panthera nikada nije otkrila nijedna policija svijeta, ali se pretpostavlja da u njoj ipak postoji nekoliko jakih regionalnih igrača koji su mozgovi velikih operacija, koji s vremena na vrijeme angažiraju "izvođače", a isključivo su direktna veza s kupcima (mahom tajkunima iz Rusije, europskim kolekcionarima ili draguljarima iz Izraela, Belgije i još nekih zemalja). Kupci potom ukradeni dijamant oblikuju i bruse te izgledom stvaraju novi, koji kao "friški" proizvod ubacuju na tržište po astronomskim cijenama. Time ne moraju proći put nabave dijamanata (mahom iz Afrike), nego za mali uloženi novac dobivaju ekstra proizvod na kojem zarade i do osamdeset posto od cijene koju izlože u draguljarnicama.
A kriminalci iz Pink Panthera nikada u pljačku ne idu ako već unaprijed nemaju sigurnog kupca koji isplaćuje vođi akcije najviše deset do petnaest posto od vrijednosti ukradenog zlata i dragulja.
U tome i jest tajna, zašto neki od Pink Panthera opljačkaju i po 30 miliona eura dijamanata i zlatnine, a nakon nekoliko godina ponovno moraju ići u nove akcije?
"Da mi prodamo po punoj cijeni ono što ukrademo, ne bismo trebali raditi više ništa nakon te jedne pljačke. Ko može riskirati držati ukradene dijamante sa sobom, pogotovo ako si već poznat policiji ili ako ne možeš odmah napustiti tu državu ili ne znaš jake igrače", često su govorili članovi bande u medijima, pogotovo Rajko Čaušević, koji je prošao put od vrhunskog kriminalca do sudionika realityja "Hotel Maldivi". U TV emisiji "Bez granica" 2015. godine se žalio da su mu "đeci i ženi isključili struju", obraćajući se direktno Milu Đukanoviću, čijoj je Demokratskoj partiji socijalista, kako reče Čaušević, "pripadao od samog početka, a sad mu oni tako vraćaju".
'Osvetnici bivše države'
"Pink Pantheri nisu nikakva organizacija, to je izmislio Interpol. To smo mi, buntovnici s Balkana koji želimo naplatiti ratnu odštetu i koji želimo kazniti one koji su nam srušili državu", poručio je više puta u svojim intervjuima Čaušević, a tu tezu osvetnika bivše države koju je srušio Zapad imaju mnogi članovi Pink Panthera. Ta im je teza na razini floskule, kao i ona da pomažu sirotinji.
"Pomažu rodbini, a prijateljima plate piće i izlazak. To je njihovo pomaganje", govori jedan Nišlija iz čijeg grada su neki od poznatijih Pink Panthera.
U svojoj knjizi "Ja Pink Panther" njihov ustroj je najbolje opisala nekadašnja njihova istaknuta članica, bivša košarkašica Olivera Ćirković riječima: "Ne postoji jedna banda Pink Pantheri već način rada kojeg se bande drže".
Zovu ih po svijetu još i "Al-Qaeda u odijelima", ne po surovosti, jer nikada ni u jednoj pljački nisu nikoga ranili ni ubili, nego po načinu horizontalne organizacije grupe, gdje se za svaki određeni zadatak biraju osobe koje najbolje znaju to obaviti i onda se samo ponekad ili čak i nikad više ne angažiraju u okviru grupe, kao i u Al-Qaedi. Kod njih nema izdaje ako se padne u ruke policije, a u Pink Panthere se ulazi na osnovi minulog rada izvan grupe. Provjereni su i moraju imati čvrste preporuke nekih od članova grupe koji su se već dokazali.
"Ako se bježi gliserom nakon pljačke ili ako se razbija izlog dijamantnim čekićem, normalno je da ćeš uzeti ljude koji gliserom čine čuda ili one koji znaju rukovati s tim čekićem što brže i učinkovitije. Nećeš ni uzeti nekog medvjeda ako ti trebaju mali tanki prsti za izvući dijamante kroz malu rupu koja se tim čekićem napravi. Veliku ni ne možeš napraviti jer je to staklo od pet slojeva, sedam sigurnosnih folija i nemaš vremena jer akcija ne smije trajati više od minute", kaže jedan od anonimnih Pink Panthera koji su pristali govoriti u dokumentarnom filmu "Pink Panther - Kradljivci dragulja" koji je na YouTubeu dostupan od 2017. godine.
Pink Pantheri su (ako ćemo vjerovati srbijanskim i svjetskim medijima) do sada opljačkali zlata, skupih satova i dijamanata u vrijednosti oko 500 milijuna dolara, a pljačkali su po Japanu, Monacu, Španjolskoj, Francuskoj Mađarskoj, Grčkoj, Njemačkoj, Danskoj, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Velikoj Britaniji, Lihtenštajnu, Luksemburgu, orobivši oko 350 draguljarnica.
Ovaj tekst će pokušati odgovoriti na pitanje: Jesu li oni prototipovi Robina Hooda koji kradu bogatima i daju siromašnima ili surovi egoisti koji gledaju samo sebe? Probat ćemo odgonetnuti zašto dobivaju relativno male zatvorske kazne za ogromnu materijalnu štetu koju naprave, zašto se njihov plijen ni nakon uhićenja uglavnom nikada ne pronađe, zašto u svojim akcijama često koriste svoje prijateljice, zašto se ne maskiraju, koliko se tehnički usavršavaju i na kraju, zašto u zadnje vrijeme i ginu?
Najvažnije pitanje je zapravo - zbog čega je Evropa jako kasno reagirala na njihovu pojavu i što je to zbunjivalo francuske, švicarske i njemačke vlasti da im odmah u početku njihovih akcija (koje su počele baš u tim zemljama kada i rat na bivšim jugoslavenskim prostorima - op.a) ne stanu za vrat nego su ih pustili da se razmašu i postanu najsimpatičnija pljačkaška skupina na svijetu, ali i grupa s kojom se Interpol najlošije nosi od svih izazova. Tako su su čak 2007. u glavnom uredu Interpola u Lyonu osnovali poseban odjel koji se bavi samo Pink Pantherima i njihovim pljačkama. Hapse se i dalje pojedini članovi bande, ali shemu i mozak rada Pink Panthera ni jedna policija još nije do sada shvatila, zato i nemaju neke velike uspjehe.
Sebastian Lottar iz francuskog Biroa protiv organiziranog kriminaliteta u jednoj je emisiji priznao da se njegova država jednostavno nije znala nositi s gomilom novopridošlih kriminalaca koji su bili u ratu ili su bježali od njega, koji su često mijenjali adrese po Francuskoj, izvodili akcije bez logike i prethodnih naznaka.
