Dok se svijet u februaru 2022. godine polako budio iz pandemijske letargije, iza zatvorenih vrata svjetskih prijestolnica odvijala se najdramatičnija špijunska bitka modernog doba. Novi podaci, zasnovani na stotinama povjerljivih intervjua, otkrivaju da su zapadne obavještajne službe poput CIA-e i MI6 imale gotovo hirurški precizan uvid u svaki Putinov korak, ali su se suočile sa zidom nevjerice koji je sezao od Berlina i Pariza, pa sve do samog ureda ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog.
Psihološki profil diktatora u izolaciji
Ruski predsjednik Vladimir Putin donio je ključnu odluku o invaziji tokom svoje duboke izolacije tokom pandemije. Zatvoren u rezidenciji na Crnom moru, okružen historijskim knjigama o carskoj Rusiji, Putin je počeo vjerovati u svoju mesijansku ulogu ujedinitelja "ruskog svijeta". Obavještajci su primijetili da su trovanje Alekseja Navaljnog i pretvaranje Bjelorusije u rusku vojnu bazu bili tek prvi potezi na šahovskoj ploči koja je za krajnji cilj imala brisanje Ukrajine kao suverene države. Dok su zapadni analitičari u tome vidjeli strateško samoubistvo, Putin je u tome vidio ispunjenje svoje sudbine.
Mramorna dvorana kao pozornica straha
Jedan od najjezivijih trenutaka uvertire u rat odigrao se u velikoj mramornoj dvorani Kremlja, gdje je Putin pred televizijskim kamerama postrojio svoje najbliže saradnike. Bila je to predstava koja je trebala osigurati kolektivnu odgovornost za nadolazeću invaziju. Šef vanjske obavještajne službe Sergej Nariškin pred cijelim svijetom je mucao i drhtao, dok ga je Putin javno ponižavao, tjerajući ga da potvrdi podršku ratnim planovima. Jedini koji je nasamo pokušao iznijeti argumente protiv rata bio je Dmitrij Kozak, ali njegov glas razuma bio je ugušen u tišini dvorane koja je već bila spremna za pohod na Kijev.
Tragična tišina u Kijevu
U samoj Ukrajini, predsjednik Zelenskij se nalazio u nezavidnom položaju između zastrašujućih upozorenja CIA-e i straha od potpunog ekonomskog kolapsa. Čak i kada mu je direktor CIA-e William Burns lično prenio planove o desantu na aerodrom Hostomel i spiskove za odstrel proruskih i proukrajinskih ličnosti, Zelenskij je javno pozivao na smirenost. Vjerovao je da bi proglašavanje ratnog stanja prije vremena samo dalo Putinu izgovor za napad. Ta odluka, iako motivisana očuvanjem države, ostavila je milione građana nespremnim za pakao koji će uslijediti samo nekoliko dana kasnije.
Njemački šef špijuna u klopci sopstvene nevjerice
Dok su Britanci i Amerikanci palili povjerljive dokumente i evakuisali ambasade, evropski lideri su do zadnjeg trena vjerovali u diplomatiju. Simbol tog neuspjeha postao je Bruno Kahl, šef njemačke obavještajne službe, koji je u Kijev sletio samo nekoliko sati prije prvih projektila. Uvjeren da je sve to blef, odbio je evakuaciju i na kraju je bio prisiljen bježati iz Ukrajine u koloni sa izbjeglicama, pod zaštitom poljskih agenata. Bio je to jasan dokaz da su Pariz i Berlin bili potpuno slijepi na signale koje je Washington već mjesecima emitovao.
Posljednja noć mira i oproštaj u Ovalnom uredu
Samo dva dana prije početka agresije, ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba sreo se u Washingtonu sa Joeom Bidenom. Taj razgovor je Kuleba opisao kao susret sa ljekarom koji saopštava terminalnu dijagnozu. Biden se sa njim rukovao kao da se oprašta od naroda koji odlazi u sigurnu smrt. Te iste noći, Zelenskij je pokušao posljednji put nazvati Kremlj, ali je naišao na tišinu. Nekoliko sati kasnije, nebo iznad Kijeva osvijetlile su eksplozije, a Zelenskij je umjesto odijela obukao maslinastu uniformu, pretvarajući se iz skeptičnog političara u lice otpora cijelog slobodnog svijeta.
Epilog promašenih prognoza i nesalomljivog otpora
Iako su zapadne službe briljirale u predviđanju vremena napada, katastrofalno su pogriješile u procjeni ukrajinskog opstanka. Svi su očekivali da će Kijev pasti za tri dana i da će se ukrajinska vlada morati povući u egzil. Niko nije predvidio da će upravo oni, koje su smatrali "pacijentima na samrti", zaustaviti rusku ratnu mašineriju pred samim vratima glavnog grada. Danas, četiri godine kasnije, lekcija iz februara 2022. ostaje ista: obavještajni podaci su samo polovina bitke, a ljudska volja i hrabrost su varijable koje nijedan špijunski algoritam ne može do kraja izračunati.