Javnost je ostala zatečena još jednim potezom Tužilaštva Bosne i Hercegovine i njegovog glavnog tužioca Milanka Kajganića. Predmet koji se odnosi na govor mržnje u programu RTRS-a, u kojem su Bošnjaci predstavljeni kao 'tiha prijetnja' kroz kupovinu stanova u Istočnom Sarajevu, završio je tamo gdje u posljednje vrijeme završava gotovo sve što je politički osjetljivo za režim u entitetu RS.
U Okružnom tužilaštvu u Istočnom Sarajevu.
Umjesto da se takav sadržaj na nivou Državnog tužilaštva tretira kao kolektivno etiketiranje jedne etničke grupe i klasično raspirivanje straha i mržnje, predmet je spušten na entitetski nivo.
Pretvorili zakon u 'mrtvo slovo' na papiru
Iako Krivični zakon BiH vrlo jasno propisuje da je raspirivanje nacionalne i vjerske mržnje krivično djelo iz nadležnosti državnog pravosuđa, Tužilaštvo BiH je još jednom odlučilo da se skloni u stranu.
Ova odluka ne bi bila toliko upadljiva da se ne uklapa savršeno u obrazac koji Tužilaštvo BiH pod Kajganićevim rukovodstvom gradi već duže vrijeme.
To je sad postao već prepoznatljivi Kajganićev 'modus operandi' u kojem se predmeti protiv politički moćnih aktera iz entiteta RS ili nikada stvarno ne otvore, ili se obustave, ili se diskretno prebace na entitetski nivo, gdje im se gubi svaki trag i ozbiljniji značaj.
Na papiru, Bosna i Hercegovina ima zakon koji ne ostavlja prostora za relativizaciju. Član 145a Krivičnog zakona BiH jasno kaže da su javno izazivanje i raspirivanje nacionalne i vjerske mržnje, kao i negiranje ili grubo omalovažavanje genocida, krivična djela.
Riječ je o odredbi zakona koju je još 2021. godine nametnuo tadašnji visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko. Od tada do danas pred Sudom BiH izrečena je samo jedna presuda za negiranje genocida, a Tužilaštvo BiH je dobilo desetine prijava za negiranje genocida koje nikada nije do kraja istražilo ili ih je odbacilo.
Slična je situacija i s govorom mržnje usmjerene prema jednom narodu, bošnjačkom.
Zato je u stvarnosti, član 145a Krivičnog zakona BiH faktički 'mrtvo slovo' na papiru i ovu odredbu zakona Tužilaštvo BiH na čelu s Kajganićem umjesto da koristi kao efikasan alat u borbi protiv izazivanja i širenja mržnje na nacionalnoj osnovi i umjesto da s ovom zakonoskom odredbom sprečava negiranje genocida kao posljednju fazu genocida, oni je 'umrtvljuju'.
I nisu samo navedeni primjeri dokaz za ovakve tvrdnje. Ima još blago rečeno, čudnih prebacivanja predmeta u kojima se sumnjiče zvaničnici ili poslušnici režima u entitetu RS ili stavljanje tih predmeta u ad acta.
Krajem prošle godine Tužilaštvo BiH je donijelo naredbu o neprovođenju istrage protiv Milorada Dodika po prijavi Jasmina Duvnjaka, za psovanje genocida u Konjicu u julu 2023. godine. Tužilaštvo je zaključilo da se predmet uopće neće ni otvoriti, iako zakon upravo takve izjave prepoznaje kao krivično djelo.
Prije nego što smo saznali da u tom slučaju neće biti istrage, Tužilaštvo BiH je odlučilo da ni u Dodikovom huškačkom govoru u Istočnom Sarajevu uoči prijevremenih izbora za predsjednika RS , za njih nema ništa sporno.
Tako je Tužilaštvo BiH 'kao formiralo' predmet o Dodikovom govoru u kojem je govorio o 'islamizaciji' , o “Turcima koji lažu više od svih”, o muslimanima Bošnjacima koji se useljavaju 'kao amebe'.
Jasno je da je riječ o izjavama i retorici koje ne samo da vrijeđaju, nego i dehumaniziraju cijeli jedan narod, a ipak, Tužilaštvo BiH i taj predmet je prebacilo u Istočno Sarajevo.
U isto vrijeme, Tužilaštvo BiH godinama bez reakcije posmatra kako se 9. januar, uprkos jasnim i ponovljenim odlukama Ustavnog suda BiH, i dalje obilježava kao 'dan RS'. Riječ je o otvorenom prkosu ustavnom poretku, ali ne i o temi koja bi, barem po dosadašnjoj praksi, zaslužila tužilačku istragu.
Na to se nadovezuju i drugi slučajevi koji nikada nisu dobili ozbiljan epilog. Od informacija o ruskim kampovima u RS-u u kojima su, prema međunarodnim istragama, obučavani Moldavci za nerede u svojoj zemlji, do afere Viaduct, u kojoj su čak i parlamentarne komisije tražile reakciju Tužilaštva. Rezultat je uvijek sličan.
Ili nema istrage, ili se javnosti ponudi neko procesno objašnjenje zašto se 'ne može',a očigledno se u stvari 'neće i ne želi'.
Nepoznat epilog prijave protiv Kajganića
Posebno snažan utisak ostavila je odluka od 30. oktobra, kada je Tužilaštvo BiH na čelu s Kajganićem i aktivnom ulogom tužiteljice Vedrane Mijović, porodično povezane s SNSD-om, obustavilo istragu protiv Milorada Dodika, Nenada Stevandića i Radovana Viškovića i istog dana zatražilo ukidanje mjera zabrane koje je samo ranije predlagalo.
Zbog te odluke, Milanka Kajganića prijavio je čak i njegov vlastiti zamjenik Džermin Pašić. Ni to, zasad, nije proizvelo vidljive posljedice.
U cijeloj ovoj priči postoji i jedna ironija. Milorad Dodik je prošle godine pozvao sve Srbe iz RS da napuste institucije Bosne i Hercegovine.
Milanko Kajganić se tom pozivu nije odazvao. Međutim, gledajući kako Tužilaštvo BiH danas radi, postaje očigledno da je za Dodika možda i bolje što nije. Ovakve odluke mu idu direktno u korist, jer mu osiguravaju ono što mu najviše treba, institucionalni mir i odsustvo pravnih problema.
Za građane Bosne i Hercegovine, koji još uvijek očekuju da zakon važi jednako za sve, situacija je obrnuta. Za njih bi, u pravnom smislu, možda čak bilo poštenije da se Kajganić tom pozivu odazvao, nego da ostane na čelu institucije koju sve više pretvara u zaštitnika kršitelja zakona i napadača na ustavni poredak BiH.
Na kraju, postaje jasno da problem ove zemlje nije u tome što nema zakone. Problem je u tome što ima Tužilaštvo BiH koje bira kada će ih primjenjivati, a kada će 'okretati glavu' kada zakone krše politički moćnici ili njihovi mentori, ili, pak sljedbenici i služinčad.
A, to više nije pravosuđe. Ponajmanje nezavisno, kakvo bi trebalo biti. To je politika koja se vodi u korist jedne političke opcije.