Ubrzane klimatske promjene kojima danas svjedočimo uglavnom su posljedica stakleničkih plinova koje čovječanstvo ispušta u atmosferu. Ipak, novi dokazi iz drevnih antarktičkih ledenih jezgri sugeriraju da tokom posljednja tri miliona godina promjenjive Zemljine klime to nije uvijek bio glavni pokretač.
Prema rezultatima dvaju novih istraživanja objavljenih u časopisu Nature, u određenim prijelaznim periodima temperature okeana mogle su imati veći utjecaj na klimu od stakleničkih plinova.
Najstariji led na svijetu
Oba istraživačka tima analizirala su ledene jezgre izvađene s Allan Hillsa, područja plavog leda na Antarktiku. Ove jezgre sadrže neke od najstarijih uzoraka leda na svijetu, a procjenjuje se da pojedini dostižu starost i do šest miliona godina.
Područja plavog leda, koja čine tek oko jedan posto površine antarktičkog ledenog pokrova, nastaju djelovanjem snažnih vjetrova koji odnose novi snijeg i ostavljaju izložen stariji, glacijalni led. Regija Allan Hills gotovo se nije pomicala ni horizontalno ni vertikalno, što je čini idealnom za proučavanje izuzetno starog leda.
Tajne zarobljene u ledu
Ledene jezgre predstavljaju jedan od najvažnijih prirodnih zapisa o dugoročnoj klimi Zemlje. Iako ne nude uvijek potpun i kontinuiran zapis, jer slojevi mogu biti poremećeni, svaki od njih daje vrijedan uvid u klimatske uslove u vrijeme nastanka.
Određeni izotopi u ledu ukazuju na temperature okeana, nečistoće poput vulkanskog pepela otkrivaju zagađenje zraka, dok sitni mjehurići zraka zarobljeni u ledu otkrivaju sastav atmosfere kroz milione godina.
Hlađenje okeana i stabilni plinovi
Paleoklimatologinja Sarah Shackleton s Oceanografskog instituta Woods Hole vodila je tim koji je proučavao globalne temperature okeana u posljednja tri miliona godina. Analizom plemenitih plinova poput ksenona i kriptona, naučnici su procijenili toplinu okeana.
Rezultati pokazuju da se okean značajno ohladio prije oko 2,7 miliona godina, što se poklapa s prelazom iz pliocena u pleistocen, period kada je Zemlja postepeno prešla u hladniju klimu i kada su se počeli formirati ledenjaci na velikom dijelu sjeverne hemisfere.
Podaci također ukazuju da su prosječne temperature okeana ostale relativno stabilne tokom srednjeg pleistocena, uprkos promjenama u glacijalnim ciklusima.
Zagonetka prošlih klimatskih promjena
Istovremeno, tim koji je vodila geokemičarka Julia Marks-Peterson sa Univerziteta Oregon State utvrdio je da su nivoi ugljičnog dioksida i metana u atmosferi bili „uglavnom stabilni“ tokom posljednja tri miliona godina.
Kako navode istraživači, ovi podaci pružaju uvid u klimatski sistem Zemlje u periodima globalnog hlađenja i pada nivoa mora.
Klimatolog Eric Wolff sa Univerziteta Cambridge ističe da bi to moglo značiti da su ledeni pokrovi izuzetno osjetljivi čak i na male promjene CO₂, ili da su klimatske promjene u prošlosti pokretali i drugi faktori.
Ograničenja i daljnja istraživanja
Razumijevanje funkcionisanja Zemljine klime prije ljudskog utjecaja ključno je za njenu stabilizaciju danas. Ipak, naučnici upozoravaju da postoje ograničenja u tumačenju ovih podataka.
Kako je objasnila Sarah Shackleton, ovi zapisi su složeniji za analizu od standardnih ledenih jezgri, a zbog njihove strukture često predstavljaju prosjek više klimatskih ciklusa.
Zbog toga još uvijek nije u potpunosti jasno šta tačno ovi zapisi prikazuju i u kojoj mjeri odražavaju razliku između ledenih i toplijih perioda, što ostaje jedno od ključnih pitanja za buduća istraživanja.