Ispod zelenih bazena Gan Hašloše nalazi se mreža srednjovjekovnih tunela koji su nekada bili ključ moćne industrije šećera Mamelučkog sultanata. Uklesani u meke stijene duž Nahal Amala, ovi drevni tuneli otkrivaju kako su srednjovjekovni inženjeri pretvarali braktičnu, odnosno bočatu vodu, u izvor mehaničke energije, prilagođavajući svoje metode suhim predjelima.
Radiometrijsko datiranje i arheološki izvori pokazuju da su ovi kanali opskrbljivali vodom šećerane, povezujući lokalnu domišljatost sa širim ekonomskim tokovima Sredozemlja kasnog srednjeg vijeka. Otkriće redefinira industrijski pejzaž doline Bet Šean, ističući neočekivanu fuziju geologije, hidrologije i trgovine na Bliskom istoku.
Duboko ispod osunčanih bazena Nacionalnog parka Gan Hašloše arheolozi su otkrili zaboravljenu infrastrukturu koja bi mogla promijeniti sve što znamo o srednjovjekovnoj industriji u Svetoj zemlji.
Multidisciplinarni tim, koji je predvodio Amos Frumkin, profesor Hebrejskog univerziteta u Jerusalemu, identificirao je mrežu vodenih tunela u Nahal Amalu. Ove strukture bile su pokretačka snaga šećerne industrije tokom razdoblja Mameluka, od 13. do 15. stoljeća. Nalazi su objavljeni u časopisu Water History.
Uklesani tuneli, dugo skriveni ispod modernih struktura, primijećeni su kada su infrastrukturni radovi otkrili pet paralelnih otvora.
"Njihova inženjerska preciznost sugerirala je hidrauličku namjenu. Ali, za razliku od otvorenih akvadukata tipičnih za to doba, ovi su kanali bili podzemni – što je bila prilagodba geologiji doline i bočatoj prirodi lokalne vode", rekao je Frumkin.
Koristeći datiranje stalaktita pomoću uranij-torij metode, tim je utvrdio da su tuneli vjerojatno izgrađeni u kasnom mamelučkom razdoblju, u 14. ili 15. stoljeću. Ovo se poklapa s vrhuncem unosne trgovine šećerom u regiji, kada je plodna dolina Bet Šean bila poznata kao centar za uzgoj trske i izvoz širom istočnog Sredozemlja.
Historijski izvori opisuju mamelučko majstorstvo upravljanja vodom – od akvadukata i kupatila do velikih irigacijskih mreža. Ipak, ova studija otkriva kako su također inovirali u korištenju vodene energije za industriju. Proizvodnja šećerne trske zahtijevala je stalno navodnjavanje i mehaničko drobljenje, procese koji su se tradicionalno napajali vodenim kanalima.
Tuneli Nahal Amala najvjerojatnije su služili za pokretanje horizontalnih vodenih točkova koji su okretali mlinske kamene za drobljenje trske, pretvarajući bočatu vodu doline u izvor mehaničke snage, a ne za navodnjavanje.
Frumkin i njegov tim otkrili su da se nagib tunela, tragovi toka i lokacija podudaraju s potrebama šećerana, a ne mlinova za brašno. Mamelučka uljana lampa pronađena u mlinu nizvodno dodatno hronološki potvrđuje lokaciju. Tokom stoljeća, te su šećerane pretvorene u mlinove za brašno tokom razdoblja Osmanskog Carstva.
"Razumijevanje ovih skrivenih tunela pomaže nam da Mamelučki svijet vidimo ne samo kao vojno carstvo, već i kao carstvo duboko uloženo u iskorištavanje prirodnih sila za ekonomsku otpornost", dodao je Frumkin.
Mamelučki sultanat bio je srednjovjekovna država iz vremena križarskih ratova, koja je obuhvaćala prostore Egipta, Levanta i Hidžaza. Osnovao ga je sultan Iz el Din Ejbak 1250. godine, a trajao je do 1517., kada je pao pod osmansku vlast.