To je nevjerovatna – neki bi mogli reći nerealna – priča: kako je domaćica iz Engleske provela pet godina kao dijete koje su odgajali majmuni u kolumbijskoj džungli.
Ipak, stručnjaci nisu pronašli nikakve dokaze da je priča Marine Chapman fantazija – a ona ju je ispričala do detalja.
U svojoj knjizi, koju od danas gospođa Chapman otkriva kako ju je kolonija kapucina naučila da preživi nakon što su je u prašumi napustili otmičari koji su "potpuno promijenili" tok njene priče.
Kopirala je navike u ishrani majmuna i visoke tonove i čak je naučila da se penje na drveće, iako je noću spavala u izdubljenom deblu. Priča gospođe Chapman, koja podsjeća na priču o Tarzanu, počela je pedesetih godina prošlog vijeka kada su je drogirali i oteli iz svog kolumbijskog doma kada je imala samo četiri godine. Ovde se prisjeća trenutka kada je njen mladi život potpuno promijenjen, i "ljudske" dobrote majmuna koji su je spasli…
Prenosimo njen dijelove njenog teksta:
Igrajući se na povrtnjaku na kraju naše bašte u mojoj kući u Kolumbiji, bila sam na svom posebnom mjestu, svom malom svijetu gdje sam voljela da provodim dane. Bilo je to 1954. ili barem sada mislim da je bilo. Izgubljena u svojoj igri, bila sam nesvjesna drugih i sve se dogodilo tako brzo tog kobnog dana.
Jednog trenutka čučala sam na goloj zemlji, igrala se, zaokupljena. Sljedećeg trenutka, vidjela sam bljesak crne ruke i bijele tkanine, koja mi je prekrivala lice. Dok sam se trzala od iznenađenja i užasa, osjetio se oštar miris hemikalije. Moja posljednja misao dok sam počela da padam u nesvijest bila je jednostavna: umrijeću.
Marina Chapman lived most of her life in the jungle of Colombia with a tribe of Capuchin monkeys.
— CUT FM 105.8 (@CUTFM1058) April 18, 2016
#CutOfbreakfast pic.twitter.com/UPbrzxZ8Fa
Ne znam koliko je prošlo prije nego što su najslabiji osjećaji svijesti počeli da se vraćaju. Čula sam buku motora. Shvatila sam da sam u zadnjem dijelu kamiona. I nisam bila sama. Čula sam plač i cviljenje i mučne jecaje. U kamionu su bila i druga djeca – prestravljena, baš kao i ja. Ponovo sam pala u nesvjest. Nisam imala osjećaj koliko je vremena moglo da prođe kada sam se sljedeći put probudila. Činilo se da se tlo oko mene treslo i shvatila sam da me nosi odrasla osoba. Još jedan čovjek je trčao sa nama.
Zaronili smo dublje u šumu sve dok me čovjek grubo nije skinuo sa ramena i bacio na zemlju. Ošamućena, pokušala sam da se popnem i vidim ko me je nosio, ali sve što sam mogla da vidim bila su dva para dugih nogu kako bježe i ubrzo su se izgubile u mraku. Nisam imala pojma gdje sam, zašto sam tamo ili kada će me neko spasiti.
Tama se produbljivala i jezivi noćni zvuci džungle bili su zastrašujući. Imala sam skoro pet godina, bespomoćna, napuštena i tako uplašena da ostanem sama. Kako bih uopšte mogla da preživim?
"Ovo je džungla"
Probudila me je vrelina sunca i otvorila sam oči da shvatim gdje ležim. Ovo je džungla. U glavi su mi navirala sjećanja na prethodno večer. Podigla sam se na noge i počela da tražim način da pobjegnem. Ali kuda ići? Dok sam išla okolo, vidjela sam samo drveće, drveće i još drveća. Neutješno sam se vukla okolo, plakala i pitala se zašto moja majka nije došla da me pronađe. Kako je dnevna svjetlost izblijedila u sumrak znala sam da ću morati da provedem noć sa zvjerima u džungli.
Sutradan me je probudio bol u stomaku. Bila sam gladna i morala sam da nađem nešto za jelo. Sklupčala sam se na zemlji u očajanju. Htjela sam da umrem. Tada sam zadremala i kada sam se probudila otvorila sam jedno oko, a ono što sam vidjela skoro me je spriječilo da ga dalje otvorim. Imala sam društvo. U stvari, bila sam okružena.
"Majmuni su buljili u mene"
Na udaljenosti od nekoliko koraka bili su majmuni koji su zurili u mene. Posle kratkog vremena, jedan od majmuna je napustio krug i prišao mi. Uplašen, skupio sam se u klupko, pokušavajući da budem što manji. Ispružio je naboranu smeđu ruku i jednim čvrstim guranjem me prevrnuo na bok. Zadrhtao sam na tlu, napeto zbog drugog udarca koji je sigurno dolazio. Ali nije - majmun je izgubio interesovanje. Sada se vratio u krug, čučnuo na zadnje noge i nastavio da me posmatra, zajedno sa svim ostalima.
Raised By Monkeys? Meet Marina Chapman, who claims she's a real-life Tarzanhttp://t.co/H78uswAi6Y pic.twitter.com/l0zNQxc9Un
— Mirror TV (@MirrorTV) June 18, 2014
Tada se činilo da su svi hteli da me pregledaju. Pričali su jedni s drugima, a neki su došli da me pregledaju. Počeli su da me guraju i pipkaju, hvatajući moju prljavu haljinu i kopajući po mojoj kosi. Molila sam jecajući:
"Sklonite se sa mene! Odlazite!
Ali morala sam da čekam, grčeći se i cvileći, dok ne završe svoju inspekciju.
Ipak, i sama sam bila opčinjena. Bilo je nečega u načinu na koji su uživali u društvu nekog drugog zbog čega su se osećali kao da sam porodica. I šta god da su majmuni radili, činilo se da se neprestano hrane. I ja sam to morala da radim, inače bih umrla.
"Morala sam da se hranim kao oni, inače bih umrla"
Zaprepašćena krikom iznad mene, podigla sam pogled i videla malog majmuna kako prelijeće sa jednog drveta na manje u blizini, sa kojeg su visili grozdovi voća nalik bananama. Plodovi su izgledali nezrelo, veličine mog prsta, i bili su neukusne zelene nijanse. Dok je majmun ispustio gomilu u žurbi da ih uhvati što više, ja sam ih zgrabila sa šumskog tla. Posmatrala sam obližnjeg majmuna koji se hranio sadržajem i kopirala ga. Pogledala sam okolo da bih našla štap i ubrzo sam sebi zgrabila još jednu malu gomilu.
Našla sam društvo i osjetila sam da mi se raspoloženje samo malo podiže. Ubrzo sam provela treću noć u džungli sa majmunima. Bilo je više mojih novih saputnika nego što sam prvi put vidjela - sada gledajući unazad, možda 30, prenosi Žena.rs.
Spavali su visoko u krošnjama, a ja sam morala da se zadovoljim da se sklupčam na goloj zemlji daleko ispod njih, između dva žbuna. Samo saznanje da su tamo učinilo je da se osjećam malo sigurnije. Kako se noć spuštala, tješili su me zvuci njihovog dozivanja. Činilo se da su smokve cijenjene u odnosu na bilo koju drugu hranu, a majmun sa smokvama je bio majmun koga su proganjali.
Nije sve u hrani, nešto je i u preživljavanju
Ali život u džungli tokom tih prvih dana nije bio samo hranjenje ili njegovanje. Radilo se i o preživljavanju. Za moju novu porodicu, ovo je značilo da imam teritoriju i da je branim. Prvi put kada sam vidjela majmune kako se bore sa uljezima, bila sam prestravljena. Jednog minuta su se igrali, sljedećeg se začuo tresak i zveket slomljenih grana dok su se gomilali u krošnji.
Zvuk nasilja iznad mene je bio zastrašujući, buka njihovih krikova dok su se borili tako intenzivna i užasna da sam se sakriola ispod žbunja, prekrivajući rukama uši. Kada su ponovo sišli, bila sam šokirana prizorom krvi oko njihovih usta. Bila sam na opasnom mjestu, ali kada sam razmišljala o tome kako su se majmuni ponašali prema meni, shvatila sam da su sigurni da ne predstavljam nikakvu prijetnju.
"Bila sam nevjerovatno usamljena"
Ono čega se najjasnije sjećam iz tog vremena je osjećaj nevjerovatne usamljenosti. Dan za danom je prolazio, a mojim roditeljima i dalje nije bilo ni traga. Nikome nije bilo traga. Moja nada u spas nestajala je brzo kao i cvijetni uzorak na mojoj haljini. Imitirala sam zvukove koje su majmuni proizvodili radi sopstvene zabave, mada vjerovatno i zbog utjehe da čujem zvuk sopstvenog glasa. Ali ubrzo sam shvatila da bi ponekad jedan majmun – ili nekoliko majmuna – reagovao. Tako da sam vježbala zvukove koje su ispuštali, očajnički tražeći reakciju.
Kada je postojala neposredna opasnost njihov zov bi bio još veći – oštar, visok vrisak, koji je obično bio praćen lupanjem rukama po zemlji. Potom bi odjurili do sigurnosti nadstrešnice, ostavljajući me uplašenu i uspaničenu, pokušavajući da pronađem bezbjedno mjesto na zemlji.
Vremenom sam bivala sve prljavija i prljavija, i sve više sam se češala. Poput majmuna, postala sam dom svim vrstama malih stvorenja. Ne samo da mi je koža postajala sve suhlja i "ljuspičavija", već su po meni uskoro i muhe puzale.
@ParisHilton Marina Chapman - a woman raised by apes. pic.twitter.com/CUUyyTt5tJ
— FIKI MIKI (@AvatarFikiMiki) April 4, 2013
Vjerovala sam da je bilo neizbježno da se razbolim i bila sam sigurna da ću umrijeti – ali to je označilo prekretnicu u mom odnosu sa porodicom majmuna, nakon koje sam zaista bila jedna od njih.
"Osjećala sam saosjećanje majmuna"
Bol je bio nepodnošljiv, zbog čega sam se stezala stomak i cvilila. Dan ranije sam jela tamarind, jedan od mojih omiljenih izbora, ali čak i dok sam ga probala, znala sam da to nije normalana tamarind.
Dok sam se grčila, osjećala sam saosjećanje majmuna. Iako mi se vid mutio, mogla sam da vidim dedu majmuna. Nazvala sam ga tako jednostavno zato što je tako izgledao, sa istim šarama bijelog krzna koje je probudilo daleke uspomene na nekoliko starijih ljudi koje sam srela u svom prethodnom životu…
