Bosanskohercegovački stručnjak Feđa Dudić emotivno se oprostio od FK Radnički Kragujevac, u kojem je prije nekoliko dana podnio neopozivu ostavku na mjesto trenera.
Dudić je u Radnički stigao kada se klub borio za opstanak u prvom rangu srbijanskog fudbala, a sve ostalo je historija - dva puta je ovaj tim odveo u evropske kvalifikacije, te će zlatnim slovima ostati upisan u historiju Kragujevčana.
U emotivnoj objavi se prisjetio dolaska u Kragujevac, istakao je sjajan odnos s čelnicima kluba, navijačima, uposlenicima, a izdvojio je i tri posebne fotografije.
Dolazak u Kragujevac
"-Bio je 23.09.2023. Sunčan dan, preko 30 stepeni. Adnan Jahić i ja dolazimo u Kragujevac, u FK Radnički – mjesto koje prvi put vidimo, i na posao pun pitanja. Klub koji je u tom trenutku bio posljednji na tabeli, sa manjkom optimizma kod svih zaposlenih, i s nadom da ćemo se spasiti od ispadanja te što prije doći u sigurnu luku spasa.
Ono što smo sebi obećali prije polaska bilo je da ćemo dati cijelog sebe – biti posvećeni i predani radu, a zatim se uzdati u Božiju pomoć i nadati se najboljem. Sve poslije toga postala je historija...
Nažalost, došao je trenutak za rastanak. Trenutak o kojem nisam sanjao i koji nisam želio, ali tako je to u ovom poslu – nekada moraš reći: 'Dosta'", naveo je Dudić.
Kada je produžavao ugovor, kaže da mu je najveći motiv bio to što su dobili drugu šansu od Boga - da ponovo izađu u Evropu.
"Znali smo da ovog puta to moramo iskoristiti jer neki u životu nikada ne dočekaju svoju drugu priliku. Nažalost, nismo bili pravi kad je bilo najvažnije, i onda je moralo doći do ovoga. U dvije utakmice protiv Klaksvika stvorili smo devet odličnih prilika za gol, i po svim parametrima morali smo proći dalje, ali nije bilo suđeno.
Da kažem da nam je falilo sreće – sigurno jeste, ali sreća se mora zaslužiti. Očigledno je nismo zaslužili. (Isto tako, u nekim utakmicama kroz prvenstvo, kad se "lomilo" oko konačnog plasmana – zaslužili smo je, i pratila nas je.)
Dakle, sreća nije bila presudan faktor. Ali to ne može promijeniti ono što smo zajedno ostvarili – historiju i rezultat koji smo upisali u stranice kluba. Mislim da će proći još mnogo vremena prije nego neko ponovi rezultate koje je ostvarila ova generacija.
Dva puta smo izborili izlazak u Evropu, a po prvi put u historiji kluba igrali polufinale Kupa. Igrali smo dopadljiv i lijep fudbal za oko, pobrali mnogo simpatija i navijača u Srbiji, posebno od onih neutralnih – a najviše u mojoj BiH, gdje su pratili Radnički kao da je neki veliki klub iz lige petice.
Hvala im svima na tome! U ova tri dana otkako smo se vratili sa Farskih Ostrva – plakao sam barem pet puta kao malo dijete, čitajući poruke, tekstove i gledajući video-snimke naših navijača koji su mi pisali i željeli da ostanem.
Najviše sam plakao zbog djece – one koju smo vratili na stadion. A znate svi – za kim plačemo? Za onima koji su nam ušli u srce i koje volimo. A Kragujevac i Radnički su ušli u moje srce – i tu će ostati do kraja života. Ovim putem se izvinjavam svima jer nisam mogao ispuniti vaše molbe. Nešto jače u meni odlučilo je da moram krenuti dalje.
Simbol mira i poštovanja različitosti
Na što sam najponosniji jeste da smo postali simbol mira i poštovanja različitosti, u ovom vremenu kada se i to gleda.
Zbog toga je moj Kragujevac evropski grad – i hvala vam na tome. Želim se zahvaliti, prije svega, Igoru Konotaru i Slavku Peroviću – ne mojim nadređenima, već mojoj porodici. Zaista sam ih zavolio kao da su mi najbliži. Naše porodice – i moje i Igorove – postale su nerazdvojne, od naših žena do naše djece, koja su se zbližila i družila.
A sa mojim Slavkom – nedostajat će mi naša dopisivanja u gluho doba noći, kad svi spavaju, a mi razmjenjujemo mišljenja kako i šta možemo bolje da bismo podigli Radnički na viši nivo... Hvala mom stručnom štabu – Jahi, Jasi, Švabi, Lazi, Đekiju i Voji – koji su zaslužni koliko i ja za sve što smo zajedno napravili.
Svim igračima u ove dvije sezone koji su prošli kroz klub, a posebno me dirnuo Stojke nakon sinoćnje utakmice s Partizanom – iako smo zajedno proveli samo mjesec dana. Hvala svim zaposlenicima u klubu: Ivanu, Marku, Braći, Trifketu, Iliji, Mati, Saletu, Banetu, Željku, Nikoli, Milici, Maji, Daci, Muti, Marku, Šišketu, Đoletu, Vlajku, Srđanu, Brani, Radetu, Damjanu, Aci – i izvinjavam se ako sam nekoga zaboravio.
Naravno, našim navijačima Đavolima, kao i onima sa ostalih tribina – Zapada i Istoka – s kojima sam imao poseban odnos. I da odmah kažem – nikad i nikakvih nesuglasica nije bilo među nama, a pogotovo ne nakon zadnje utakmice, kako su neki pokušali predstaviti kao razlog mog odlaska.
Njihovo skandiranje mog imena – ostat će vječna uspomena za moje uši i srce. Jedno veliko hvala na tome što ste prepoznali da sam dao sebe cijelog, i branio ovaj klub kao da je moj rođeni – a zauzvrat dobio vaš aplauz.
Ovo je samo doviđenja, a ne konačno zbogom. Do nekog novog druženja i igranja na Čika Dači, voli vas i pozdravlja vaš Feđa", poručio je Dudić i objasnio da je objavio tri fotografije koje su ispisale njegov život u posljednje dvije godine.
"Prve dvije – sreća i slavlje koje sam doživio, i koje nosim sa sobom. Pamtit ću ovaj period u Kragujevcu samo po tim trenucima. Treća – prikazuje kako je ekipa disala jedan za drugog. Mi s klupe smo se više radovali nego oni na terenu – i to je bila naša dobitna formula. Nažalost, toga je nestalo u zadnjim utakmicama – i zato se sve ovako završilo", dodao je on.