Kad je moja županija, Zapadnohercegovačka dakle, obznanila da će uskoro početi s vakcinacijom i pozvala građanstvo na upis, ni časa ne časeći, javio sam se! Veoma ljubazna ženska osoba zaprimila je moje podatke i broj telefona na koji ću „uskoro biti izvješćen“ o daljim postupcima.
Nekako mi laknulo. Nisam hipohondar, ali žuri mi se s vakcinom, valjda da porušim psihološku barijeru koju su stvorili stresovi uvjetovani umiranjem veoma dragih i bliskih osoba. Prešutio sam Radojkova uvjeravanja da nas „čipuju“ (kao da sad, taj netko, u svakom trenutku ne zna gdje smo, kud smo, i što smo), odbacio sam i teoriju o farmaceutskoj ujdurmi, o Rotschildima, o Gatesu, o Kineskoj podvali, o Židovima... Hoću se vakcinirati i – gotovo!
Kadli, desetak dana poslije čujem da je federalni ministar zdravlja glatko odbacio zahtjev iz moje županije da osobno potpiše zahtjev za dobavu vakcina, i da iste plati! Na koncu, od moje prijave nema ništa!
Eeee, moja kukavna županijo!
Svak živ se trsi za vakcinama, Republika Srpska se nešto boči, Unsko sanski kanton razmišlja da solo krene u posao sa vakcinacijom, iz Tuzle stižu vapaji... Samo se Federacija umirila ko miš u mekinjam, samo u njezinim ministarstvima i zavodima vlada blaženi, olimpijski mir, a ljudi odlaze, umiru, boluju, strepe... Naša Federacija švercuje s respiratorima, valjda namjerava i s vakcinama, s dozama, krevetima, svime čega se dosuče.
Eeee, jadna moja Federacijo!
I taman kad sam prislonio kraju i koronavirus, i vakcine, i respiratore, i sanatorije, i županijske spiskove, pojavio se Aleksandar Vučić. K'o sol na ranu, „k'o nož u srce“ – rekao bi Matan. On nam nosi doze vakcina. On, Aleksandar Vučić!? I s tim dozama ogromne doze straha, nepovjerenja, skepse, čuđenja, nevjerice, jada i kukavice. On, Aleksandar Vučić da nosi nekome spas, samilost, pomoć, dar, izraz dobre volje... Ma, dajte, molim vas!?
Dakle, oko 29-te godišnjice bosanskohercegovačke nezavisnosti, nakon isto toliko godina užasnih udara, podvala, laži, nakon tolikih topova, kama, granata, mučenja i izgladnjivanja, nakon stravičnih logora, ognja i pakla, pojavi se Aleksandar Vučić, taj lojpurasti meštar mimikrije, taj blagoglagoljivi nikogović, anđeoskog jezika i luciferske naravi, da nas spasi, da nam pomogne, da nas digne sa europskog i svjetskog dna. Tek sad bih mogao povjerovati u čipovanje, u Billa Gatesa, u Kinesku proizvodnju virusa...
Eeee, jadna moja Bosno i Hercegovino!
Povlačim se, konačno, iz prvih redova za vakcinaciju. Neću biti Vučićev miš! Ne vjerujem toj izopačenoj mješini ni kad darove (vakcine) nosi. Stari, mudri Krleža reče jednom: Riječ je majka čina! Zgodno: Riječ Aleksandra Vučića je majka zla!
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
