Jučerašnjom prvostepenom presudom Suda Bosne i Hercegovine, koju je Miodragu Maliću izrekla predsjedavajuća Sudskog vijeća Sena Uzunović, desilo se nešto što u ovoj zemlji, nažalost, još uvijek spada u rijetke vijesti.
Malić je na tri godine zatvora osuđen zbog izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, odnosno veličanja presuđenih ratnih zločinaca, Ratka Mladića i Radovana Karadžića.
Presude moraju postati pravilo, a ne izuzetak
To je tek druga osuđujuća presuda po članu 145a Krivičnog zakona BiH otkako je tu odredbu nametnuo 2021. godine tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko.
Malić je proglašen krivim po stavu 6 člana 145a Krivičnog zakona koji sankcioniše veličanje lica pravosnažno osuđenih za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
Za to krivično djelo zakon ne predviđa blažu kaznu od tri godine zatvora, dok druge povrede ovog člana propisuju kaznu od tri mjeseca pa do pet godina zatvora.
Sutkinja Sena Uzunović kazala je da je otežavajuća okolnost osuđenom bila što je već presuđivan zbog drugog krivičnog djela, a Sud BiH nije Maliću povjerovao kada se pokušao izvući izgovorom da nije znao da su zločinci Karadžić i Mladić presuđeni, kada je u novembru 2022. godine nosio transparent s njihovim likovima na protestima opozicije ispred RTRS u Banjoj Luci.
Prva presuda po ovom članu donesena je prošle godine u maju, kada je Vojin Pavlović osuđen zbog javnog veličanja presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića.
On je prvostepeno osuđen na dvije i po godine zatvora zbog izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti kroz glorifikaciju ratnih zločinaca i negiranje genocida, a u drugostepenoj, pravosnažnoj presudi, Apelaciono vijeće Suda BiH je njegovu kaznu povećalo na ukupno tri godine i šest mjeseci zatvora.
I kad sumiramo, u skoro pet godina otkako postoji zakonska odredba prema kojoj je veličanje zločinaca kažnjivo, imamo situaciju da u zemlji u kojoj se negiranje genocida, relativizacija zločina i slavljenje presuđenih ratnih zločinaca poput Ratka Mladića i Radovana Karadžića ne dešava povremeno, nego gotovo svakodnevno, imamo tek dvije presude.
Tužilaštvo BiH prijave masovno odbacuje
I baš zato ove presude protiv Pavlovića i Malića imaju još veći značaj nego što se na prvi pogled čini.
One, prije svega, pokazuju da zakon nije ni neprimjenjiv ni 'mrtvo slovo na papiru', ali kada se kako treba provede istraga, kada se podigne optužnica i kada predmet dođe pred Sud BiH, sistem zna i može donijeti presudu.
Dvije presude Suda BiH dokazuju i poražavajuću istinu da je odgovornost za nekažnjavanje po članu 145a Krivičnog zakona BiH prije svega u Tužilaštvu BiH, o čemu je Raport već pisao.
Jer da je Tužilaštvo BiH, na čijem je čelu Milanko Kajganić, radilo ono za šta je plaćeno, ove dvije presude danas ne bi bile izuzetak nego pravilo.
Član 145a Krivičnog zakona BiH na snazi je skoro pet godina. U tom periodu Tužilaštvu BiH su podnesene desetine, ako ne i stotine prijava zbog negiranja genocida, govora mržnje i veličanja presuđenih ratnih zločinaca.
Ishod znamo. Gotovo nijedna od tih prijava nije dovela do ozbiljne optužnice, a kamoli do presude. Jedine dvije koje su došle do Suda BiH završile su na način da su sudska vijeća na čelu sa sudijama Goranom Radevićem i Senom Uzunović izrekla osuđujuće presude.
A u međuvremenu smo gledali kako Tužilaštvo BiH predmete odbacuje uz obrazloženja koja vrijeđaju zdrav razum. Kako se mjesecima 'vrše provjere', pa se onda sve tiho zatvori i zataška.
Kako se najosjetljiviji predmeti govora mržnje, spuštaju na niži nivo, gdje im se gubi svaki trag i značaj i onda se 'zatvore.'
Presude su optužnica protiv nerada Tužilaštva BiH
Najupečatljiviji takvi slučajevi koji nisu procesuirani pred Državnim tužilaštvom su oni u kojima su vinovnici negiranja genocida, veličanja zločinaca i govora mržnje Milorad Dodik, Draško Stanivuković i RTRS.
Pod rukovodstvom Milanka Kajganića, Tužilaštvo BiH je javnosti objašnjavalo da prijetnja etničkim nasiljem na društvenim mrežama nije krivično djelo ako je u međuvremenu obrisana.
Da mural zlikovcu Ratku Mladiću u Banjoj Luci nije veličanje ratnog zločinca nego 'neki čiča u uniformi', da psovanje genocida ne zaslužuje ni otvaranje istrage, te da huškački govori u predizbornim kampanjama nisu tema za državno pravosuđe.
To više nije niz grešaka. To je postao sistem rada Tužilaštva BiH koje niko ne poziva na odgovornost i koje odbacuje i istrage i o ploči zlikovcu Mladiću na Vracama, odnosno ulazu u Istočno Sarajevo, a postavljanje te ploče je direktno kršenje člana 145a Krivičnog zakona BiH.
S brojnim drugim odbačenim prijavama u vezi s veličanjem zločinaca, negiranjem genocida i govorom mržnje Tužilaštvo BiH je član 145a faktički držalo godinama u 'hibernaciji', ali dvije presude Suda BiH protiv onih koji su veličali zlikovce sigurno će 'probuditi' i motivisati sve one koji poštuju zakon, koje vrijeđa glorifikacija zlikovaca da Tužilaštvo BiH neće više moći uzmicati pred takvim prijavama.
Dvije osuđujuće presude pred Sudom BiH vode i ka putu pravne prakse i obećavaju da ovakve presude neće biti izuzetak i moraju natjerati Tužilaštvo BiH da nam omogući provedbu zakona i pravde.
Za sada su ove dvije presude najočitiji dokaz da Tužilaštvo BiH na čelu s Kajganićem nije dovoljno dobro radilo svoj posao i one su u stvari najozbiljnija optužnica protiv nerada Tužilaštva BiH.
One pokazuju šta se moglo uraditi u posljednje četiri godine. I šta namjerno nije urađeno.
I svakako ove presude ostavljaju nadu da dolazi početak kraja politike nekažnjivosti za one koji slave zločince i truju javni prostor mržnjom, i da niko od takvih neće više završavati zaštićeni u spisima i ladicama Tužilaštva BiH, nego će biti izvedeni pred Sud BiH i poslati iza rešetaka.